OD KLINACA S PRIŠTIĆIMA DO KICOŠA S POKRIĆEM O nastup Arctic Monkeysa na ovogodišnjem Inmusic festivalu piše Aleksandar Dragaš

ZAGREB - Prvi i do jarunskog ukazivanja na INmusicu posljednji put otkako sam ih vidio u Münchenu, tri-četiri mjeseca nakon objave najbrže prodavanog debi albuma Velike Britanije “Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not” (2006.), Arctic Monkeys su bili prištićavi tinejdžeri. Bubnjar kojeg sam te večeri intervjuirao zamalo se prije tonske probe zaletio u mene romobilom. Ono, ne nekim bijesnim autom na parkingu, nego romobilom u dvorani! Došlo mi je da mu zveknem šamarčinu.

Umjesto toga zapitah se: i “to” ja trebam intervjuirati? Što će mi reći, da mu mama ide na živce kad sluša Bowieja? Zapravo, to mi je taj mali, Matt Helders, i rekao. Opa Miki, umalo druga šamarčina, ali djecu se ne smije tući, a i klinci su zapravo na koncertu bili izvrsni. Taman onolik...