BIJELI KRALJ HIP-HOPA

NOVI ALBUM EMINEMA Crnohumorna i suluda vožnja urbanom pustoši Detroita

“Odavno sam prestao sa oduševljenjem iščekivati njegove albume, ali The Marshall Mathers 2 definitivno stiže kao osvježenje u doba kad se tzv. ‘pop corn’ iliti ‘turbo folk’ rap ustoličio na radijskim i klupskim playlistama, te top listama diljem Amerike i ostatka svijeta”, kaže najbolji hrvatski poznavatelj hip-hopa Phat Phillie s kojim dijelim procjenu katastrofalnog artističkog stanja današnjeg hip-hopa.

Vjerojatno bismo se složili i oko toga da je Eminemov tvrdokorni “old skool” najbolje što se u ovom trenu moglo dogoditi hip-hopu, uz avangardni i minimalistični “Yeezus” Kanyea Westa. Zanimljivo, za oba albuma jedan od najodgovornijih je Rick Rubin kao i za nešto manje dojmljivu “Magnu Cartu” Jay-Z-a. Dakle, Rubin je s tri albuma ove godine posve pomeo hip-hop konkurenciju baš kao sredinom 80-ih s esencijalnim rap albumima Public Enemy, LL Cool J-a, Beastie Boysa i Run D.M.C. To je, a ne ovo danas bila “zlatna era” hip-hopa kojoj se na svoj način, prilično nostalgično, vraća sad već 41-godišnji Eminem .

Povratak gnjevu

Kad se pojavio “The Marshall Mathers” bio sam sklon tvrditi, a i danas zastupam tu tezu, da je Eminem za hip-hop postao ono što je Elvis bio za rock’n’roll. Posljednjih desetak godina Eminem nije bio naročito interesantan, ali s “The Marshall Mathers LP2” najbrži i najtvrđi američki reper potpuno je vratio kredibilitet. S jedne strane to je povratak iskusnog repera zanosu, gnjevu i rafalima kakvi su ga krasili kad je sebi krčio put od anonimnog detroitskog bijelog klinca do trona hip-hopa u igri koja po defaultu nije glazbeno bila njegova, ali jest sociološki i kulturološki.

“The Marshall Mathers LP2” se doima - zgodna je to paralela kritičara Spina - poput Lennonovog albuma “Rock’n’Roll” iz sredine 70-ih pri čemu je Eminemov “The Marshall Mathers LP2” mnogo uvjerljiviji “povratak korijenima” negoli Lennonov album obrada “Rock’n’Roll”.

Poput kratkih priča

Nije, dakle, Eminem uzeo naramak hip-hop klasika iz 80-ih pa ih preradio, ali gotovo sve na ovom albumu, od zvuka preko scratchinga i pop refrena do uporaba semplova, “miriši” na ono krasno vrijeme u kojem je hip-hop bio opasna i sociološki osviještena mjuza, a ne tek ulašteni kombajn diskografske industrije za ubiranje i mlaćenje love. Bilo je to vrijeme u kojem je hip-hop bio crnački punk, a ne crnački turbo-folk, a na toj ideji je sazdan i “The Marshall Mathers LP2”, pri čemu iza njega stoje bijeli reper Eminem koji još uvijek ima sebe pravo zvati “bogom rapa” i bijeli izvršni producent Rick Rubin koji bolje od drugih, zahvaljujući vješto ubačenim riffovima, zna kako premostiti razlike između rapa i rocka.

Usto, “The Marshall Mathers LP2” zvuči kao da je Eminem u auto na jednu suludo brzu, izrazito filmičnu i crnohumornu vožnju urbanom pustoši Detroita, društvenim razvalinama Amerike te usponima i padovima vlastite karijere poveo ne samo sebe i svoju disfunkcionalnu familiju nego i likove iz svojih pjesama. Njegovo mitraljiranje količine stihova kojih na ovom albumu ima više negoli u opusu prosječnog repera za takvu je avanturu i ambiciju krucijalno pa se Eminemove nove pjesme mogu ne samo slušati nego i čitati poput kratkih priča, a uz malo mašte i odgledati poput filmova pri čemu je parodija na vlastiti račun, uključujući i onu o kompliciranosti najduhovitiji dio “The Marshall Mathers LP2” kojim je njegov tvorac potvrdio zašto bi album trebao ostati najvažnijim glazbenim formatom popularne glazbe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 07:27