GLAZBENA POSLASTICA

Norma: Opera koja je duboko podijelila publiku

Na praizvedbi je dočekana mlako. Na kasnijim izvedbama neslaganja publike su bila takva da je nekih večeri postojala opasnost i od sukoba

Vincenzo Bellini, skladatelj Norme, živio je kratko ali je već za života bio cijenjen kao majstor. Danas nitko ne sumnja da je najbolje znao iskoristiti prijelaz iz klasicizma u romantizam.

Rođen je 3. studenog 1801. u Cataniji na Siciliji, a umro 23. rujna 1835. u Puteauxu u Francuskoj, sa samo 33 godine.

Norma je najpoznatija od Bellinijevih opera i za mnoge njegovo najveće djelo. Tematika se zasniva na istoimenom kazališnom komadu francuskog dramaturga Alexandrea Sourmeta, koji je nakon premijere djela u Parizu u travnju 1831. odmah postao popularan. Bellini osjeća fascinaciju tom temom, jer radnja nudi velike dramske mogućnosti, a glavna junakinja je nosila obilježja drugih dviju uspješnih opernih protagonistica: Cherubinijeve Medeje i Spontinijeve Vestalke. Za libreto se Bellini obratio svom prijatelju Feliceu Romaniju, koji se zbog prekratkog roka za neku širu elaboraciju teme ograničio na adaptaciju originalnog kazališnog komada. Ni skladatelj nije imao više vremena od libretista, ali je uspio u samo tri mjeseca u dugotrajnom “napadaju” inspiracije iznjedriti operu koja do danas kod publike pobuđuje vrlo emotivnu reakciju.

Inovativni elementi

Međutim, Norma se nije probila baš lako. Praizvedena je 26. prosinca 1831. u Teatru alla Scala u Milanu, a kritika je imala velika očekivanja, između ostalog i zbog toga što je glavna ženska uloga pripala čuvenoj sopranistici Giuditti Pasti. Rezultat je, međutim, Bellinija bacio u veliku depresiju. Iako se uzrok relativnog neuspjeha pripisivao lošoj interpretaciji nekih sudionika i stanovitim problemima s rasvjetom, sigurno je da je opera zabrinula kako kritiku tako i publiku - iako je odgovarala tradicionalnim opernim kanonima, kakve je etablirao Gioacchino Rossini, nije izostavila priliku manifestirati i neke radikalne i inovativne elemente.

U svakom slučaju, Norma se svaku večer pomalo sve više sviđala ukusima publike, osobito mlađe. Neslaganja su bila takva da su se vlasti nekih večeri bojale sukoba između Norminih pobornika i protivnika. Tako se te sezone opera Vincenza Bellinija održala na repertoaru trideset i devet večeri za redom, nakon čega su uslijedile inscenacije u drugim kazalištima po Italiji. Norma je postupno postajala neprikosnovenim klasikom opernog žanra.

Wagner se divio

Unatoč dobrom libretu Felicea Romanija, u glazbi moramo tražiti glavni razlog zbog kojeg se nakon tolikih godina ponovo povećava zanimanje za ovu operu, a Normu čini jednim od najodlučnijih izazova za operne pjevačice i pjevače.

Zanimljivo je da je definitivno priznanje Bellinijevoj Normi došlo iz zemlje čija je opera dijametralno suprotna talijanskoj: Njemačke. Štoviše, upravo je druga velika operna legenda, Richard Wagner, tražeći dozvolu za praizvedbu Norme u Operi u Rigi, izjavio: “Čak i protivnici talijanske glazbe morat će priznati da ova velika opera govori izravno u srce... Partitura je genijalna!”

S glazbenog stanovišta, u Normi se u svom svojem sjaju koristi bellinijevska melodija, na pola puta između rossinijevskog klasicizma i nove romantične senzibilnosti, koja se tada počinje širiti Europom. Norma je jedan od najintenzivnijih i najkarakternijih likova talijanske opere 19. stoljeća. Ona je zapravo jedna od najomiljenijih uloga dramskih soprana, jer dozvoljava manifestaciju vokalne tehnike i glumačkog talenta. U 20. stoljeću malo se sopranistica znalo potpuno uhvatiti u koštac s takvim izazovom. Kritičari se potpuno slažu u tri slučaja: Maria Callas, Joan Sutherland i Montserrat Caballé.

Protagonisti bečke izvedbe iz 1977. s Riccardom Mutijem

Montserrat Caballé

Sopranistica zapanjujućeg repertoara

Montserrat Caballé rođena je u Barceloni 1933. Njezin pravi međunarodni uspon počinje 1965. na pozornici Carnegie Halla u New Yorku, kada je bez puno pripreme zamijenila Marilyn Horne u ulozi Donizettijeve Lucrezije Borgie. Nakon završetka izvedbe, publika joj je aplaudirala pola sata. Sljedećeg dana jedan od najvažnijih njujorških kritičara nad svoj komentar stavio je sljedeći naslov: “Callas + Tebaldi = Caballé”. Od tog trenutka uspješna karijera ove sopranistice više ne poznaje zastoja niti skretanja.

Carlo Cossutta

Tenor posebno širokoga glasa

Carlo Cossutta (1932-2000) rođen je u Trstu, a s obitelji nakon početka Drugog svjetskog rata emigrira u Argentinu. Glazbeno se obrazuje u Buenos Airesu. Često nastupa u londonskom Covent Gardenu te kao gostujući umjetnik nekoliko puta ulazi u sastav English National Opere. Nakon toga sve mu velike europske operne kuće nude svoje pozornice. Njegov širok glas dobrog timbra posebno dolazi do izražaja kod Bellinijevih likova.

Fiorenza Cossotto

Toploga glasa i savršene dikcije

Fiorenza Cossotto rođena je u Crescentinu 1935. godine. Na početku karijere bila je pogodna partnerica Mariji Callas. Od početka šezdesetih godina - u doba kada sklapa brak s basom Ivom Vincom - neprestano djeluje u svim velikim međunarodnim opernim kazalištima.





Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 17:14