NAŠ KRITIČAR O GLAZBI U NOVOM, HVALJENOM FILMU Tarantinov iznimno osoban soundtrack u filmu koji je ljubavna posveta Los Angelesu

Ako se za filmove Johna Forda znalo reći da u njima priroda ima status jednog od glavnih ili barem važnijih sporednih likova, nešto slično se može reći i za glazbu u filmovima Quentina Tarantina.

Praktički niti jedan Tarantinov film nije moguće zamisliti bez pjesama koje je osobno odabirao za potrebe istih, i to u nevjerojatnom rasponu, čime je otkrio da nije samo pasionirani filmofil, nego i diskofil.

Tako je kroz “Pulp Fiction” pokrenuo revival surf-rocka kroz uvrštenje “Misirlou” Dicka Dalea, dok su istom filmu svoj najveći hit ostvarili Urge Overkill kroz obradu “Girl, You’ll Be A Woman Soon” Neila Diamonda, a našlo se u tom filmu mjesta i za klasike Ala Greena, Dusty Springfield i Ricka Nelsona.

Špageti-vestern

U narednom, “Jackie Brown”, Tarantino se pozabavio soulom i funkom kao idealnom glazbenom kulisom za hommage blaxploitation filmovima s Pam Grier u naslovnoj ulozi, a koja je u istima glumila još ranih 70-ih.

U dva nastavka filma “Kill Bill”, pak, Tarantino je zabrijao na spoj špageti-vestern mjuze Morriconea i Bacalova, hip hopa RZA-e, garage-punka tada mlađeg japanskog ženskog sastava The 5.6.7.8’s i stare zvijezde japanske zabavne glazbe Meiko Kaji, soul Isaaca Hayesa i Quincyja Jonesa, rockabilly Charlieja Feathersa, baroque-pop Nancy Sinatre i country Johnnyja Casha.

Ratni film “Inglourious Basterds” i vesterni “Django Unchained” i “The Hateful Eight” bili su glazbeno umjereniji, no ni tamo Tarantino nije odolio da Morriconeovu i Bacalovljevu glazbu presijeca s “Cat People” Davida Bowieja, “I Got A Name” Jima Crocea i “There Won’t Be Many Coming Home” Roya Orbisona, ranije već korištenima u drugim filmovima.

Eklekticizam i parafraziranje, rekontekstualizacija i revival filmskih i glazbenih utjecaja predstavljaju nit vodilju svih Tarantinovih filmova, a tako je i s glazbom u novom filmu “Once Upon A Time In Hollywood”, koji kritičari nazivaju njegovim “ljubavnim pismom Los Angelesu 60-ih”, “fetišizacijom starinske pop kulture”, ali i “regresivnom vizijom 60-ih” kojom Tarantino “slavi bijele muške zvijezde”.

Novi režiseri

Film još nisam gledao, no prije bih rekao da je posrijedi Tarantinovo osvrtanje na period u kojem su Hollywood - nakon prevlasti producenata, a prije negoli su tu ulogu od njih preuzeli glumci - predvodili jaki i tada novi režiseri.

Iz tog razloga vas upućujem i na briljantnu knjigu “Easy Riders, Raging Bulls” kojom autor Peter Biskind dokazuje zašto je “tvornica snova” bila najbolja kad su njome vladali stariji Tarantinove kolege poput Bogdanovicha, Ashbyja, Scorsesea, de Palme, Coppole, Miliusa, Friedkina, Shradera, Altmana i Peckinpaha.

U glazbenoj produkciji to isto doba, kasne 60-te i rane 70-te, bit će upamćeno kao najkvalitetnije kad je posrijedi gornji dom top-lista.

Neki će reći i da je to bila najplodnija era rock i pop glazbe s najviše revolucionarnih pomaka, a to je očito bila i nit vodilja Tarantina koji je pjesme za “Once Upon A Time In Hollywood” birao iz osobne kolekcije CD i LP ploča, uz izvorne najave DJ-a s radijske postaje KHJ.

Osim što je posrijedi Tarantinov najosobniji izbor glazbe - nešto poput povratka u njegovo djetinjstvo, kad je počeo otkrivati rock i pop, soul i funk, folk i country glazbu - jednako se tako može reći da je s ovakvim soundtrackom ukazao na to koliko je nekadašnja Top 40 pop glazba bila raznovrsnija i uzbudljivija, zanimljivija i maštovitija od ove koja posljednjih dvadesetak godina prevladava na top listama.

Uzmite bilo koji tjedan ove, 2019. godine i odaberite s njega najslušanijih, odnosno najprodavanijih 40 pjesama pa ih nakon toga usporedite s 40 najslušanijih, odnosno najprodavanijih pjesama iz bilo kojeg tjedna 1969. godine i lako ćete shvatiti Tarantinovu poantu.

Bolje nego danas

Naime, danas tako raznorodnu glazbu od tako raznolikih izvođača nećete naći, a Tarantino je lako u isti album ubacio tako različitu glazbu od tako drugačijih izvođača kakve na soundtracku “Once Upon A Time In Hollywood” predstavljaju psihodelični garažeri Paul Revere & The Raiders, teški rokeri Deep Purple i Vanilla Fudge, soul maheri The Box Tops, folk zvijezde Simon & Garfunkel i Buffy Sainte-Marie, elegantni pop Joséa Feliciana i Neila Diamonda, engleski soft-rock duo Chad & Jeremy, američki rhythm & blues Mitcha Rydera i latin funk The Village Callersa.

Čast bogu, zbog radnje filma i osobnih Tarantinovih sklonosti, nisu posrijedi samo hit singlovi iz 1969. godine, no njegova intencija je jasna, a teza dokazana. Pop glazba je nekoć bila bitno bolja nego danas, baš kao i Hollywood, pa i društva Zapadnog svijeta.