U veljači ove godine veselili smo se 90. rođendanu Pere Gotovca na Tribini Hrvatskog društva skladatelja. Prije mjesec dana iz tiska je izašla njegova zbirka “Mikroportreti - Moderato cantabile” posvećena prijateljima, skladateljima, profesorima, tekstopiscima, suborcima…
Na žalost, promociju nismo dočekali. Pero Gotovac napustio nas je 21. rujna, a tužna nas je vijest sustigla u kazalištu, netom nakon radosti koju smo doživjeli za nastupa M. E. Cenčića. I premda život kao i uvijek plete svoje priče, i premda je na Perinim plećima bilo natovarenih devet desetljeća, nitko od brojnih okupljenih iz svijeta glazbe nije mogao zatomiti suzu. Jer otišao je jedan od naših najvažnijih glazbenika, jedan od najdražih prijatelja. Otišao je skladatelj vječne pjesme “Zemljo moja”, songa “Ne dajte da vas zavedu”, šansone “Mačka”…, glazbe za kultne serije “Naše malo misto” i “Velo misto”…, otišao je skladatelj, dirigent, organizator, urednik, neumorni član svog profesionalnog ceha, raskošno razbarušeni vedri duh i prgavac, vječni i gotovo uvijek u pravu diskutant i zagovaratelj korisnih inicijativa, otišao je posljednji iz stare garde glazbenika koji su i onu “ozbiljnu” i onu “neozbiljnu” glazbu čitava života zalijevali i njegovali poput najosjetljivijeg cvijetka.
Glazba kao sudbina
Nije lako poloviti sve konce Perina dugogodišnjeg života u glazbi i s njom. Od samih početaka u okrilju slave oca Jakova, Pero Gotovac kao da je oduvijek znao da će i njemu glazba postati i ostati sudbinom. U jednom trenutku ponijela ga je medicina, no već u sljedećem prevladala je glazba na razboju s tisuću utkanih niti. Pero je svojom velikom naobrazbom, stručnim studijem na Muzičkoj akademiji, a ponajviše osobnim nervom trajno titrajućeg glazbenika, od samih početaka jurio putevima glazbe sto na sat. Bio je dugogodišnji urednik nekadašnjeg Jugotona, mnogi će kazati jedan od najboljih po njuhu i sluhu za otkrivanjem mladih talenata, ali i za minuciozno oblikovanje snimaka, u ona davna vremena jednostavnom tehnikom “škara”, ali i kompliciranom tehnikom savršena sluha i ukusa.
Imao je kao urednik i autor posve različite sklonosti; s jedne strane otkrio je vrlo brzo uspinjuću karijeru masovne popularnosti Miše Kovača, s druge pak samozatajni senzibilitet Ibrice Jusića; poput oca Jakova bio je zaljubljen u zborsku glazbu posvetivši joj kao autor i dirigent mnoge vrijedne stranice, no s podjednakim se žarom bacao u mjuzikalske i operetne vode Komedijine scene kao njezin dugogodišnji dirigent i autor. S treće pak strane neumorno je skladao i aranžirao svoju i tuđu glazbu i bilježio uspjehe i nagrade na nekad popularnim domaćim festivalima.
Pečat osobnosti
Možda je najjači bio u šansoni i kajkavskoj popevki kojima je darovao neke od najljepših: “Mesec, sneno i noć”, “Kukuruzi se njišu”, antologijsku “Na vanjkušeku glava”, kao i šansone “Još uvijek ne znam neke važne stvari”, “Celuloidni pajac”, ili zabavnoga hita “Finili su Mare bali”. I to je tek djelić mozaika koji je ovaj nadasve darovit i silno muzikalan skladatelj sklapao oko svoje raznovrsne profesionalne osobnosti.
Oduvijek se družio s vrsnim pjesnicima poput Tomislava Zuppe, Zvonimira Goloba, Drage Britvića…, iz takvih suradnji nikada nije moglo proizaći nešto što nije nosilo snažan pečat osobnosti. A ta stalna vezanost uz dobru literaturu i njegova od mladosti sklonost za kazalište i ostale predstavljačke medije dovela je do glazbe za brojne tv serije i drame koje su podjednako odjekivale s ove ili one strane glazbenoga zrcala.
Osjećaj za dramu
I danas je teško odoljeti šeretskom glasu Borisa Dvornika kad pjeva Gotovčeve malomišćanske melodije, kao što ostaju i nezaboravne uspomene vezane uz dubrovačke predstave Krležinih “Areteja” i “Kristofora Kolumba”, Eshilovih drama “Edip” i “Edip na Kolonu”, Brechtova “Života i smrti kralja Eduarda II”, i možda onaj najjači song “Sit svega toga” (prema 66. sonetu) za Shakespeareova “Macbetha”. Dramski redatelji, na prvome mjestu Georgij Paro, znali su zašto hoće da im upravo Pero Gotovac piše glazbu. Njegov osjećaj za dramu, dramaturgiju, funkciju glazbe u tome žanru bio je nezamjenjiv. Uvijek točan, pogođen, snažan, ali i dovoljno samostojan da bi opstao i kao zaseban glazbeni čin.
Bio je Pero Gotovac čovjek najrazličitijih talenata i vještina. I nikada ih nije skrivao, štoviše te su mu odlike pribavile ugled i poštovanje kolega koji su ga birali i za predsjednika, i potpredsjednika, i dugogodišnjeg člana predsjedništva Hrvatskoga društva skladatelja.
I na kraju, od tog vedrog, šarmantnog, uvijek nasmijanog čovjeka, stižu još i stihovi. Ukoričeni “Mikroportreti - Moderato cantabile”, sedamdesetak krokija koji sabiru uspomene. Još jedan talent svestranoga Pere o kojem je urednica muzikologinja Erika Krpan među ostalim napisala: “neka vrsta kompendija skladateljevih spoznaja s jedne strane o glazbenosti riječi, a s druge iskustva u vlastitom vremenu i ljudima s kojima je to vrijeme dijelio…”, i tako je to vrijeme zabilježeno zahvaljujući “pitkom, vještom i duhovitom krokiju postalo i našom memorijom, do neke buduće generacije.” S njom Pero i završava ovim riječima; “A ptičice, drage, mile već su nova gnijezda svile! Stiže tako konac priče Moderato cantabile”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....