Najopasniji i najmoćniji rock-bend 21. stoljeća

Lako je u sportu reći tko je najbolji, samo pogledaš semafor ili štopericu, ali kako to isto ustvrditi za rock-bend? Zapravo, jednostavno. Signale ti istodobno šalju mozak, srce, želudac i međunožje. Ako su sva ta četiri “organa” zatitrala, a usto osjetiš “ono nešto” i u eteričnoj sferi koju zovemo duša, onda znaš da si iskusio najbolje rock-bendove, dok je na koncertima najbolji rock’n’roll onaj koji iz metafizičkog prelazi u gotovo pa rukom opipljivu fizičku materiju koja ima moć da te podigne, protrese i baci u zid ili na pod. Queens of The Stone Age baš je takav rock’n’roll bend premda je posrijedi alter ego Josha Hommea s nizom povremenih suradnika.

Slavni suradnici

Naime, bubnjeve je za Queense na određenim studijskim snimanjima udarala jedna od najvećih rock’n’roll životinja Dave Grohl iz Foo Fightersa, a vokal posuđivao Mark Lanegan za kojeg Homme kaže da “ima najbolji glas za rock’n’roll na svijetu”, dok je iz igre ispao Hommeov dugogodišnji najbolji prijatelj, basist Nick Oliveri. S bendom su surađivali i Billy Gibbons iz ZZ Topa, Alex Turner iz Arctic Monkeysa, Lindsey Buckingham iz Fleetwood Maca, Trent Reznor iz Nine Inch Nailsa, Julian Casablancas iz The Strokesa, Rob Halford iz Judas Priesta, pa čak i Elton John. Homme je s Grohlom i Johnom Paul Jonesom iz Led Zeppelina imao i supergrupu Them Crooked Vultures te pomagao za bubnjevima sastavu Eagles of Death Metal školskog prijatelja Jesseja Hughesa, a kroz njegove “Desert Sessionse” prošla je dodatna horda glazbenika uključujući PJ Harvey. Transformacija Arctic Monkeysa kojoj smo svjedočili posljednjih nekoliko godina nastala je pod velikim uplivom Josha Hommea kojeg Alex Turner smatra svojim mentorom. Prije Queensa, pak, Homme je bio osnivač grupe Kyuss kao utemeljitelja stoner-rocka. Takva plejada suradnika ne može se iščitati nikako drugačije nego kao definitivno priznanje kolega glazbenika maštovitosti Josha Hommea koji je u braku s punk pjevačicom Brody Dalle (The Distillers, Spinnerette) postao i odgovoran tata osmogodišnje kćeri i trogodišnjeg sina.

Kritičara, pak, najviše može fascinirati to što su Queens Of The Stone Age istodobno punk i post-punk, metal i hard rock, ali i power-pop i gothic-pop te stadionski, psihodelični i progresivni rock-bend koji je genijalno stalio stilske odrednice The Doorsa, The Stoogesa, Led Zeppelina, Black Sabbatha, Black Flaga, Nirvane, Blue Oyster Culta, Jimija Hendrixa i ZZ Topa u magmu koja je, unatoč jasnim polazištima, samo Hommeova, originalna i drugim bendovima nedostižna.

LA punk i grunge

Homme je u visokooktanski destilat sabio sve najznačajnije sastojke rocka američke zapadne obale, od psihodeličnog i garažnog, preko FM rocka i LA punka do grungea i stoner-rocka postavivši time Queens Of The Stone Age kao amblematski West Coast rock-bend, ali i esencijalni rock-bend još otkako je Iggy Pop prvi put prokrvario na pozornici.

“Nadam se da smo našim albumima pokazali da nam je stalo do rock’n’rolla i do Stoogesa. Radio sam grozne poslove u životu, od postavljanja krovova do rezanja mesa u klaonici, a svojim učešćem u rock’n’rollu želim pokazati da sam radoholičar i nije me sram isticati svoje uzore jer to je najmanje što im dugujem. Da nije bilo njih, ni ja ne bih mogao imati bend i živjeti rock’n’roll i od rock’n’rolla. Mnogo bendova olako shvaća rock’n’roll i čim nešto postignu, kao da izgube motiv postojanja. Ja tek tada prebacujem u petu i želim ostaviti dubok trag u rock’n’rollu”, rekao mi je 2003. godine Homme uoči koncerta na ljubljanskim Križankama. Savršeno smo se razumjeli. Kao da je čitao moje recenzije QOTSA-inih albuma “Rated R” i “Songs For The Deaf” jer i sam je istaknuo Black Flag kao velike uzore, ali i podcrtao misiju Queensa koja je praktički začeta u okviru Kyussa.

Monumentalni rifovi

Dodatni faktor zbog kojeg ih kao poklonik glazbe smatram najboljim bendom 21. stoljeća je doza opasnosti koju njihova glazba nosi u sebi. Kad je čovjek sluša, ima osjećaj kao da na divljem konju balansira na rubu provalije. Svako neoprezno zauzdavanje može biti fatalno, kao i propinjanje ili galop, ali navala adrenalina je prejaka da čovjek ne bi na toj raspomamljenoj zvijeri jahao do ekstaze. Vjerojatno iz istog razloga tisuće i tisuće ljudi svakodnevno urlaju na roller coasterima, odlazi na bungee jumping, baca se u provaliju padobranom, bavi freeclimbingom ili hodanjem po žici iznad ponora i tome slično. Meni osobno to ne treba. Dovoljno mi je zarolati neku od ploča Queensa i čekati da me smlavi tamna bujica monumentalnih rifova dok me istodobno uzdiže Hommeov falseto, a između toga udara ritam-sekcija. Teško je opisati što se u tom trenu točno događa, no to je nešto između orgazma i autodestrukcije, ali i osjećaja aspolutne slobode. Kad sam u autu s Queensima na nekoj otvorenoj cesti, žestoko se opirem želji da skrenem u neku provaliju ili se zaletim u kakvu stijenu. Bez imalo grižnje savjesti ili neke krivnje zbog suicida. Ono, filmski kraj života, bez patnje, a uz jebeno dobru mjuzu. Takav scenarij, osim ako me život iza nekog zavoja ne iznenadi, ipak će morati pričekati jer zašto se odreći gušteva u koje spada i rock’n’roll kakav ganjaju Queensi. Ta opasnost i sloboda bili su zamjetni i u Kyussu.

Punk-rock krivnja

“ Nick Oliveri i ja smo Kyuss osnovali s trinaest godina i u šesnaestoj sam dočekao debi album. Mnogi su Kyuss doživjeli kao heavy metal bend, no ja Kyuss smatram nastavkom onoga što su radili Black Flag. U tome ima jako puno punka i jazza, a Queens Of The Stone Age je dokinuo ‘punk-rock krivnju’ koju smo osjećali dok smo imali Kyuss. Ta se krivnja svela na to da paziš da nešto ne učiniš predobrim.

Recimo, refreni nisu smjeli biti previše melodični i pjevni. Prvo što sam želio učiniti s Queensima je bilo da se riješim toga i da bez srama snimim pjevne i melodične refrene. Punk je krajem 80-ih bio mrtav, ostala je samo ‘krivnja’. To je posebno bilo izraženo u Americi, gdje su mnogi underground bendovi smatrali da će se takvim ‘zamišljenim’ stavom razlikovati od groznih hair-metal bendova poput Posion koji su u prvi plan stavljali provod i zabavu. Moja je filozofija da ne slijedim ničija pravila. Ja ne želim odbaciti slobodu koju mi je rock’n’roll dao. Ne volim isključivosti i ekstreme. I totalna trezvenost i totalni alkoholizam jednake su gluposti. Možemo li probati malo od svega i dobro se zabavljati? Bit će dovoljno vremena i situacija u životu kad se nećemo moći zabavljati.”

Sveti Duh

Doista, propustiti koncert Queens Of The Stone Age na Zagrebačkom velesajmu značilo bi da se dobrovoljno odreknete veličanstvene zabave i koncerta koji ćete pamtiti do kraja života, ali i nečeg višeg od toga. U njihovu slučaju to je rijetko ponovljivo iskustvo fizičke prisutnosti neopipljive materije zvane rock’n’roll. Nećete vidjeti Gospu, ali kad ugledate Hommea i začujete grmljavinu Queensa, vjerojatno ćete shvatiti što je to Sveti Duh Rock’N’Rolla.