Na novom albumu pjeva i o tinejdžeru koji je ostao bez roditelja i upao u kriminal

Nema mnogo primjera u popularnoj glazbi u kojima odlaskom jednog od ključnih članova nekog benda taj bend ostane (pod)jednako kvalitetan, a onaj član koji je otišao pokrene jednako impresivnu (kantautorsku) karijeru pa evo jednog koji je i tema ove recenzije. Jason Isbell nije osnovao southern-rock sastava Drive-By Truckers, ali je za vrijeme boravka u njemu, od 2002. do 2008. godine, postao njegov treći najvažniji član, uz osnivače, gitariste i vokaliste Pattersona Hooda i Mikea Cooleya. Nije Isbell sudjelovao u kreiranju "breakthrough" albuma "Southern Rock Opera" (2001), ali je uvelike doprinijeo narednim četirima albumima. Paradoksalno, "The Big To Do" (2010) kao prvi bez Isbella prometnuo se u dotad najuspješnije izdanje Drive-By Truckersa nakon kojeg su uslijedili jednako kvalitetni albumi, uključivši remek-djelo "American Band" (2016).

U međuvremenu Jason Isbell je što sa solističkim, a što s albumima u pratnji sastava The 400 Unit postao tržišno još uspješniji od Drive-By Tryckersa. "Prijateljski razlaz" je bio, rekao je kasnije Isbell, "samo šarada" kojom se prikrilo da je bio "prisiljen napustiti bend". Dvadesete proveo je u velikom i sjajnom bendu, a u tridesetima, bitno mlađi od Hooda i Cooleya, pokrenuo karijeru zbog koje ga već petnaestak godina smatraju jednim od najboljih američkih kantautora čija su tri albuma od ukupno devet završila i u Top 10 najprodavanijih u Americi. Premalo sam se u recenzijama bavio tim Isbellovim albumima premda sam naročito zavolio "The Nashville Sound" (2017) i "Reunions" (2019) s The 400 Union i solističke "Southeastern" (2013) i "Something More Than Free" (2015); sva četiri u produkciji Davea Cobba koji je kao producent zaslužan i za proboj country izvođača poput Chrisa Stapletona, Sturgilla Simpsona, Brandi Carlile, Waylonova sina Shootera Jenningsa, sastava Whiskey Myers, Isbellove supruge Amande Shires, supergrupe The Highwomen, ulazak Lady Gage u country na soundtrack albumu "A Star Is Born"…

Ukratko, Isbell se nametnuo kao tankoćutan kantautor americane, country, roots-rock i folk-rock glazbe, bez ijednog slabog izdanja u karijeri, uključivši i akustični album obrada "Georgia Blue" (2021) čiji prihod ide u dobrotovrne svrhe, a kojeg je snimio jer je tako obećao ako Joe Biden pobijedi u Georgiji. u neku ruku je postao "glas naroda" ili "glasnogovrnik običnog Amerikanca", a slušajući njegove albume shvatio sam i da je od onih koji polupraznu čašu, za razliku od autora ovih redaka, radije smatra polupunom.

Njegove pjesme, ma koliko sjetne bile, ipak su donosile neko svjetlo na kraju tunela ili je takav osjećaj dominirao njegovim albumima. U stilu, teško je, ali ipak ima spasa i nekako ima smisla gurati naprijed. Ovo je prvi put da takve nade na jednom Isbellovom albumu nema. Album se zove "Weatherwane", ali čini se da Isbellov "vjetrokaz" ne može ništa protiv oluja koje se nadvijaju nad običnim ljudima čije brige brine, unatoč svom uspjehu kao kantautora, srodnog Tomu Pettyju, Johnu Mellencampu i Ryanu Adamsu.

I do sada je iskazivao senzibilitet srodan Springsteenovom, a i "Weatherwane" je baš springsteenovski album, ali na Isbellov način. Teme su teške, crne i mračne, uključivši i ovisnost šljakera opijatima u poput kratke priče napisanoj "King Of Oklahoma", ljubavi prema suicidalnoj ženi u razornoj "Death Wish", bezizlaznosti mladog prijestupnika u pjesmi "Volunteer" koji je u kriminal upao kao tinejdžer nakon smrti roditelji od izraubanosti, a sistem za njega ne mari jer je sve otišlo k vragu, kako konstatira u "Save The World".

Razočaranja vrebaju iza svakog ugla i spasa nema, ostaju samo muka i trpljenje. Svirka je oštra, suha i napeta, lišena bilo kakvog balasta i viška "štofa", boja ili premaza i baš u tome je razlika između Isbellova "Weatherwanea" i Springsteenova "Born In The U.S.A.", ma koliko teme bile srodne, kako to zapaža jedan inozemni kolega kritičar. Pesimist, a koji je zapravo realist, mogao bi reći da se u proteklih četrdeset godina koliko dijeli ova dva albuma, unatoč obećanjima i smjenama politika, ništa nije promijenilo na bolje. Naprotiv, svijet je u još većem kaosu, a obični ljudi u još težim nevoljama.