Ove godine jazz glazbenici diljem svijeta koncertima obilježavaju stotu obljetnicu rođenja i uskoro šezdesetu obljetnicu smrti titana jazza, saksofonista Johna Coltranea (1926.-1967.) koji je svojim skladbama, načinom sviranja i promišljanja jazza uvelike setirao ono što će jedan od gurua free jazza, saksofonist Ornette Coleman (1930.-2015.) najaviti albumom "The Shape Of Jazz To Come" (1961.). Revniji posjetitelji Zagreb Jazz Festivala prisjetit će se koncerta Ornettea Colemana, ali i bitno mlađeg Joshue Redmana (1969.) te, izvan tog festivala, nastupa Jamesa Cartera (1969.) u Lisinskom koji je s kvartetom u nedjelju navečer u Tvornici kulture održao koncert pod nazivom "Trane: A Centennial Supreme", kojim slavi stotu obljetnicu rođenja Johna Coltranea. Nota bene, 10. studenoga u Lisinskom trubač Branford Marsalis i pjevačica Dianne Reeves također će obilježiti stotu obljetnicu Coltraneova rođenja koncertom u čijem će fokusu biti album Coltranea i pjevača Johnnyja Hartmana ("John Coltrane And Johnny Hartman" iz 1963. godine.
Coltrane je karijeru počeo u vrijeme be bopa i hard bopa te nastavio kroz post-bop prema modalnom, avangardnom i free jazzu u čemu ga je u 41. godini života dokinula smrt od ciroze jetre, vjerojatno posljedice ovisnosti o heroinu i alkoholu te hepatitisa. Samo Bog, ako i On, zna u kojem bi se smjeru nastavila Coltraneova karijera čiji su "nasljednici" tijekom 90-ih bili baš "mladi lavovi" američke jazz scene, Joshua Redman i James Carter te pijanist Brad Mehldau (1970.), koji je također svojedobno održao izvrstan koncert na Zagreb Jazz Festivalu, čiji nas agilni utemeljitelj Dražen Kokanović već godinama tetoši vrhunskim jazz gostovanjima. Upravo takvo - vrhunsko, nadahnuto, veličanstveno i za dugo pamćenje - bilo je i "tvorničko" gostovanje Jamesa Cartera u čijem kvartetu sviraju i Gerard Gibbs (klavir), Hilliard Greene (kontrabas) i Alex White (bubnjevi).
Ne smatram se dovoljnim poznavateljem jazza da ulazim u finese, no rekao bih da je u Tvornici kulture taj kvartet održao nastup tijekom kojeg sam uživao u onoj vrsti jazza kakvu osobno najviše volim, a koji potječe iz 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća, dekada u kojima je jazz, barem za moj ukus, bio na kreativnom vrhuncu. Osim što su posrijedi bile skladbe poput "Locomotion", "Acknowledgement", "Resolution", "Nakatini Serenade" i drugih iz Coltraneova stvaralaštva, James Carter je s kvartetom - kako i priliči jazzu - koliko vjerno slijedio odabrane skladbe toliko sebi i svojim suradnicima ostavljao prostora da ugrade vlastitu imaginaciju u Coltraneov repertoar. Nije to kao kad neki tribute band pokušava doslovce kopirati ili imitirati pjesme ovih ili onih, antologijskih rock izvođača, što je praksa koja mi je izuzetno odbojna, kruta i dosadna. Naprotiv, nastup Jamesa Cartera bio je hommage Coltraneu, ali i prigoda da ugradi vlastitu ekspresiju i vlastito promišljanje u odabrane Coltraneove skladbe, bilo da ih svira s kvartetom, kvintetom ili triom, a što u posljednje vrijeme i čini pod nazivom "Trane: A Centennial Supreme".
Stoga je publika, umjesto u uštogljenim i ukočenim ili školskim i bojažljivim izvedbama Coltraneovih skladbi - manji dio na stolicama na galeriji Tvornice kulture, a veći dio u parteru u kojem se stajalo - zaista mogla uživati u bravurama, majstorijama i avanturama Jamesa Cartera na tenor i sopran saksofonu te flauti uz vrlo gipku i elastičnu pratnju njegovih suradnika, kojima je davao priliku za fascinantne solo izlete. No sve to s mjerom, sočno, vibrantno i nikada ne gubivši iz vida melodijske linije zahtjevnih Coltraneovih skladbi. Carter je u nekoliko navrata toliko dugo svirao guste nizove tonova iz jednog daha da je barem ovaj slušatelj doslovce ostao bez daha. Vjerojatno ne i jedini jer je jedan posjetitelj iz partera Carteru duhovito na engleskom doviknuo: "Diši, čovječe, diši!" Imao sam osjećaj da bio James Carter, premda više nije u cvijetu mladosti, takvom svirkom i tolikim kapacitetom pluća posramio i većinu ronilaca na dah.
Za ostati ‘paf‘
No nije posrijedi tek sposobnost da u jednom, zaista dugom dahu odsvira fascinantnu količinu nota ili posve drugačija vrlina da velikom brzinom izvodi nizove jako kratkih, isprekidanih tonova. Sve je to za ostati "paf", no prije i poslije svega Carter zadivljuje melodioznošću, kontemplacijom, emotivnošću i bogatim zvukom, ne samo sada, kad "slijedi" Coltranea i njegovu spiritualnost, nego i generalno, kao saksofonist kojeg pratim otkako je prije trideset godina za Atlantic Records, na kojem je Coltrane objavio neke od svojih najvažnijih albuma, objavio drugi album znakovitog naslova "Conversin‘ With Elders" (1996). Naime, Carter, po mom mišljenju, nije onaj koji želi dokinuti sve što je (u jazzu) nastalo prije njega, nego je bio i ostao sklon poštovanju velikana i "starih" (jazz) majstora na čiju se ostavštinu već tri desetljeća nastavlja vlastitim sviračkim i skladateljskim majstorstvom. Upravo takvo Carterovo promišljanje, skladanje i sviranje jazza, a u nedjelju navečer u Tvornici kulture i Coltraneovih skladbi, navelo me da se zapitam što se to dovraga dogodilo s afroameričkom glazbom.
Jazz je u 20-im, 30-im i 40-im godinama 20. stoljeća bio najpopularniji žanr američke glazbe i kao takav se proširio diljem Zapada, no onda su mu tržišni primat počele oduzimati pop i rock glazba. Znam štošta o diskografiji, glazbenom tržištu i razvoju popularne glazbe, no zaista mi je teško shvatiti kako se jedna kultura koja je iznjedrila Dukea, Parkera, Coltranea, Milesa, Monka, Mingusa i druge velikane jazza, bluesa, soula i funka (od početka 20-ih do konca 70-ih godina 20. stoljeća) svela na to da od ranih 90-ih proizvodi često tek karikaturalne likove rapa/trapa i blijede R&B "dive" čiji se glasovi i pjevačke manire nikako ne mogu usporediti s pravim divama soula i rhythm & bluesa. Razumijem da je tržište bitno i da je lova pokretač svega, a i da crna i bijela publika traži to što traži.
No zaista je porazno da okosnicu današnje afroameričke glazbe ne čine veličanstveni jazz glazbenici poput Jamesa Cartera (u Tvornici kulture) nego šminkerska protuha poput A$AP Rockyja (u Areni), čiji je zbrkani stil debelo ispod suštine sadržaja onoga što je rap bio u doba prvih albuma Public Enemyja. O tempora, o mores! Nije za utjehu, ali tako je i s bjelačkom rock i pop glazbom, pa stoga i jesu za usporedbu fantastični nastupi Jacka Whitea na INmusicu i Jamesa Cartera u Tvornici kulture. Naime, obojica su velikani svoje glazbe, ali i iznimke u svojoj domicilnoj kulturi, a dodatno ih - bez obzira na različitost žanrova i instrumenata - spaja činjenica ili barem moj dojam da obojica svoje majstorstvo crpe iz inspiracije, imaginacije i improvizacije.
JAMES CARTER QUARTET - "TRANE: A CENTENNIAL SUPREME"
Zagreb Jazz Festival
Tvornica kulture, 4. 10.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....