SOLO ALBUM BOBA WEIRA

Možda od ovog čovjeka ne biste kupili polovni auto, ali teško je u ovakvo lice ne imati povjerenje kad je posrijedi glazba

 Wikipedia
Originalni gitarist The Grateful Deada u matičnom bendu bio je zadužen za obrade country pjesama

Hajde, dobro pogledajte lice ovog čovjeka. Možda od njega ne biste kupili polovni auto, laptop ili smart TV, ali teško je u ovakvo lice ne imati povjerenje kad je posrijedi glazba. Kao da je svaki ton koji je kao originalni gitarist odsvirao za trajanja The Grateful Deada od 1965. do 1995. godine, a bilo je izuzetno mnogo izuzetno dugih koncerata i jam-sessiona u njihovo vrijeme, izbrazdao bore u njegovoj koži.

Već i to lice kao da nam želi reći kako danas, kad je glazba posrijedi, a za razliku od 60-ih u kojima je stasao, ne vrijedi više ona “ne vjeruj nikome starijem od tri banke” nego “ne vjeruj nikome mlađem od tri banke”, a možda i “ne vjeruj nikome s karijerom kraćom od tri desetljeća”. Počelo je to, ako ne već ranije, kad je Rick Rubin ranih 90-ih redizajnirao Casha i potom Daniel Lanois iznova izmislio Dylana, a nešto slično sada vrijedi i za Boba Weira.

Naime, “Blue Mountain”, njegov prvi solistički album u posljednjih trideset godina, ne bi možda ni bio zamisliv bez doprinosa kantautora Josha Rittera i Josha Kaufmana, producenta grupe The National, odnosno trojice njihovih članova, braće Dessner, ujedno kuratora za nedavno objavljen “Day Of The Dead”, pet i pol sati dug album raznih izvođača okupljenih u čast The Grateful Deada.

No, ako mislite da je posrijedi album sastavljen od tri-četiri, barem po desetak minuta duge acid-rock skladbe, posve ste na krivom tragu jer Bob Weir kao da se vratio onome od čega su bili sačinjena dva, “najobičnija” albuma The Grateful Deada: “Workingman’s Dead” i “American Beauty”, oba iz 1970. godine. Posrijedi je, dakle, jednostavan i tečan country-rock koji je Kaufman s glazbenicima postavio kao da je Weira odlučio učiniti pobratimom Krisa Kristoffersona i uz The Band i The Byrds jednog od prastvoritelja americane.

Ništa čudno jer Weir je i u matičnom bendu bio zadužen za obrade country pjesama. Ipak, umjesto jako šparnog Rubinovog pristupa Cashu i sličnog postupanja Dona Wasa sa spomenutim Kristoffersonom, atmosferičnog Lanoisovog sjenčanja Dylana ili žestoke elektrifikacije Lorette Lynn od strane Jacka Whitea, vješti Kaufman je Weira postavio kao gitarističkog srodnika J.J. Calea i Marka Knopflera ili imaginarnog oca kantautora poput Josha Rittera i Josha Rousea, odnosno starijeg brata roots-rock majstora poput Davea Alvina iz The Blastersa.

Bilo da su posrijedi akustičnije skladbe, osmišljene poput ležerne svirke uz logorsku vatru ili pjesme kojima dominiraju topli valovi električnih gitara, sve je nježno, sočno i meko, čak i kad Weir pjeva tematikom tešku pjesmu o ocu osuđenom da pokopa prerano umrlu kćer. Imaginarno raskrižje americane, indie i country-rocka rijetko kad može biti ljepše i skladnije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 05:28