‘Možda će ta revolucija početi u Europi, možda u Americi, ali bitno je reći da je bilo dosta‘

Nigerijski velikan Afrobeata Femi Kuti poznat je po nezadrživoj energiji i živopisnim nastupima, svjedočili smo tome u Zagrebu, a nastavlja osvajati publiku diljem svijeta i porukama koje potiču na razmišljanje te odražavaju njegovu nepokolebljivu predanost političkom i društvenom aktivizmu te Africi kao kontinetnu koji bi se trebao ujediniti u brobi za svoje bolje sutra. Glazbenu karijeru započeo je osamdesetih godina, svirajući u bendu Egypt 80, kao najstariji sin svog oca i začetnika Afroebata, lenedarnog Fele Anikulapo Kutija. I mlađeg mu brata Seuna Kutija imali smo prigodu gledati i slušati uživo na zagrebačkom festivalu INmusic, a i Femi je prvi zagrebački nastup održao na Jarunu, ali na otoku Trešnjevka, 2002. godine, prije osnutka INmusica.

U samostalne vode Femi kreće 1986. godine, formirajući vlastiti bend Positive Force, a od tada do danas objavio je desetak zapaženih studijskih i dva live albuma. Šest puta je bio nomiran za nagradu Grammy, posljednji put 2022. godine u kategoriji Best Global Music Album za dupli album "Legacy+" u izdanju Partisan Records (2021) te za pjesmu pjesma "Pà Pá Pà" u kategoriji Best Global Music Performance. Femija je zbog borbe za ljudska prava i protiv mnogih problema afričkog kontinenta Amnesty International imenovao svojim "afričkim ambasadorom“. "Legacy +" zapravo se sastojao od desetog Femijevog albuma "Stop The Heat" i Madeovog prvog albuma "For(e)ward".

Femijev otac Fela Kuti preminuo je od AIDS-a 1997. godine, a iste godine preminula je i Femijeva sestra Sola. Čak je i Femijeva majka, inače sindikalna liderica, umrla zbog pogrešne liječničke dijagnoze. Femijev san, o tome smo davno razgovarali na Jarunu, jest ujedinjenje Afrike i potpuno suzbijanje AIDS-a pa Femija u Africi sve više doživljavaju ne samo nasljednikom njegova oca nego i Boba Marleya. Femi je uvjeren da će se ujedinjenje Afrike dogoditi za njegova života i premda je studirao u Londonu ili si može prišutiti život u Parizu, Femi i njegova obitelj žive u Lagosu, unatoč tome što, poput njegova oca, iza sebe ima niz okršaja s nigerijskim vlastodršcima, a dobro se sjeća i noćnih nasilnih upada vojnika u kuću njegova oca. Smatra da su «korupcija, surovi kapitalizam, američki i europski interesi u Africi glavni kočničari afričkog ujedinjenja». Vjerojatno ga samo popularnost i činjenica da je sin Fele Kutija spašavaju od prerane i nasilne smrti.

Premda su Felu Kutija opravdano nazivali ocem afričke glazbe i kraljem afro-beata, ni Femi se nema što požaliti jer svojom je glazbom zaslužio da ga mediji i publika tretiraju kao darovitog sjajnog princa i prijestolonasljednika afro-beata. Zapravo, legitimnijeg nasljednika na taj tron od Femija ili njegovog brata Seuna, možda u budućnosti i sina mu Madea ni nema i to manje zbog krvnog srodstva s Felom Kutijem, a više zbog glazbe u kojoj sparingiraju afro-beat s jedne te funk, samba, salsa, hip-hop i jazz s druge strane. Može se reći da su Femi i The Positive Force i srodnici Talking Headsa, no dočim je njujorški post-punk bend u američku glazbu uvodio afro-ritmove, Femi u afro-beat uvodi zapadnjačke producentske standarde, te američke i evropske glazbene idiome.

Femi je fantastičan vođa sastava i nevjerojatno jak saksofonist koji nažalost nije imao prigodu nešto snimiti i sa svojim, mimo oca drugim najvećim idolima, Sonnyjem Rollinsom i Milesom Davisom. Ruka kojom vodi svoj bend istodobno je i lagana i čvrsta, njegove saksofonske dionice podjednako efektne i kao jazz glazba, a na oca je sklon i kombiniranju Afroebata s funk, jazz i psihodeličnom rock glazbom.

"Ne mogu sebe usporediti s ocem, pa čak ni glazbeno. Kad sam bio klinac otac mi se činio poput Boga. Rođen sam u Londonu i školovao sam se na Zapadu te, naravno, slušao zapadnjačku glazbu, no kasnije sam se vratio glazbi svoga oca, počeo shvaćati odakle on dolazi i značaj njegovih tekstova. Nikoga nisam mogao usporediti sa svojim ocem koji je doista bio unikatan glazbenik. Usporediti sebe s vizijom koju imam o svom ocu doista je nemoguće. Moje je pravilo da koračam samostalno i pokušam slušatelje zaintersirati sa svoju glazbu za koju se nadam da može educirati i inspirirati te da joj slušatelji neće prilaziti isključivo zbog usporedbe između Fele i Femija. Moj sin Made ima veliku zadaću ispred sebe. Osjećam da će živjeti životom dostojnim prezimena Kuti i da će mnogo toga postići u životu. Čini mi se da posjeduje potencijal vrsnog glazbenika", pričao mi je Femi uoči koncerta na jarunskom otoku Trešnjevka 2002. godine.

Dvadeset godina kasnije Femi i Made zajedno su bili nominirani za Grammy radi spomenutog albuma "Legacy+", a i Femijev brat Seun koji je nastavio rolu lidera sastava Egypt 80 te također objavio sedam albuma postao je Afrobeat glazbenik velikog formata. I Seun Kuti se s grupom Egypt 80 vraća u Zagreb, ponovo na INmusic, a koliko je Femi prije više od dvadeset godina dobro iščitavao političke probleme ukazuje još jedna njegova izjava iz intervjua koji smo vodili 2002. godine.

"Korupcija, surovi kapitalizam, američki i europski interesi u Africi glavni su kočničari afričkog ujedinjenja. Ipak, van vladinih krugova sve je veći broj američkih i europskih stanovnika koji su svjesni afričkih problema i kojima se ne sviđa što Afrika pati. Mnoge organizacije djeluju u pravcu rješavanja afričkih problema. Možda će ta revolucija početi u Europi, možda u Americi, ali bitno je reći da je bilo dosta. Neka Afrika bude Afrika, a ne Afganistan", pričao mi je Femi. "Mnogo ljudi po svijetu u sebi nosi afričke gene. Možda nisu čistokrvni Afrikanci, ali dio njih osjeća povezanost s Afrikom. Čak ni mene mnogo ljudi u Nigeriji ne voli jer nisam čistokrvni Nigerijac, no to su rasističke gluposti kojima se koriste korumpirani i zli ljudi. Afrički lideri moraju ostati bez suporta sa Zapada, a mi Afrikanci moramo naći svoj put. 21. stoljeće pripada Africi". Moguće je i nadam se da je bio u pravu.