Kad su se na zadnjem jesenskom jazz.hr festivalu u zagrebačkom Lisinskom predstavili pjevačica Sheila Jordan i kontrabasist Cameron Brown, pokazalo se da je ta osjetljiva i zahtjevna kombinacija i te kako moguća kad su u pitanju izrazito senzibilni glazbenici, uigrani i dovoljno adaptibilni da i standardi i najluđe improvizacije mogu biti urnebesno zanimljivi i u tako “oskudnom” sazvučju.
U Rijeci je, pak, na ovogodišnjem Jazz Time festivalu nastupio jedan možda još zanimljiviji, talijanski duet, pjevačica Monica Demuru i bubnjar, odnosno udaraljkaš Cristiano Calcagnile. Pjevačica se u takvom duetu oslanja uglavnom na vlastiti sluh, ako zanemarimo činjenicu da se i bubnjevi štimaju. Uz to, kako je bilo i za pretpostaviti, njihovi glazbeni interesi daleko su od tradicionalnog jazza, svakako puno bliže ono što bi se nazvalo suvremenim, avangardnim, ali i world music izričajem. Glas Monice Demuru nizao je melodije, dakako, kao što je i bubanj Cristiana Calcagilea udarao ritam, ali to je bila samo jedna i to možda manje važna ravan glazbe koju oni dvoje izvode.
Vrlo brzo od osnovne melodije, kao i od osnovnog ritma pojedine skladbe glazbenici se počnu udaljavati u, mogli bismo reći, asocijativnu širinu. No, ta širina prestaje biti samo glazbena, onog časa kad oboje zagaze u apstrakciju. Zvukovi koje počnu proizvoditi, prvo šumovi, na tragu istraživanja mogućnosti udaraljaki (po kojima glazbenik, recimo, svira i gudalom) odnosno pjevačke vokalize ili scat, kao na nekom “bijenalnom” koncertu, pa do raznih zvukovnih istraživanja koja počnu širiti djelovanje te glazbe i na prostor i na vrijeme. Lijepe se melodije, često istočnjačko, južno mediteranske tradicije, tako, nakon niza zvukovnih asocijacija, kao što je oponašanje rzanja konja i ili huka vjetra, vrlo lako ambijentiraju u nepregledne ravnice, ruralne pejzaže i okoliš kojim lutaju nomadi, pa će i usputni zvuk zvona odmah kazati da ni stado koza ne može biti daleko. Je li to, možda, travnata zaravan na kojoj smo se našli negdje u Magrebu, ili na jugu Sicilije, jesmo li na planini ili u udolini, na žarkome suncu ili u okrepljujućoj sjeni, to se prepušta imaginaciji slušatelja.
Ovaj duet, naime, svojom glazbom, ali i pokretima i riječima, mijenjanjem ugođaja, kao i emocionalnih stanja, stvara vrlo zanimljivo, onomatopeizirano glazbeno kazalište, cirkus čudnovatog zvukovnog bogatstva. Šapat, vrisak, grmljavina, lavež pasa, nekakvi daleki odjeci, sve to je vrlo vješto bilo sklopljeno u ovaj etničkim bojama prožet, produhovljen, iluzionistički glazbeni igrokaz u kojem se odrazi tradicije isprepliću sa zavidnom vještinom suvremenih glazbenih stremljenja.
Ovaj koncert iznimno zanimljivih i dramatičnih ugođaja imao je i začudni “intermezzo” u kojem je nastupila i naša pjevačica Lela Kaplovitz. Taj je intermezzo bio “etwas ganz anderes”, u kojem je sjajna Lela pjevala i improvizirala s Monicom Demuru, vrlo žestoko i predano, ali u nekom sasvim drugom tonu. Bile su to dvije skladbe Nine Simone u avangarnom ruhu, nakon kojih je se trio sveo opet sveo na duo. Tada su se briljantna Monica i njezin nadahnuti bubnjar vratili svojim glazbenim iluzijama, da bi na kraju, u bisu, frenetičnoj publici poklonili i predivan tradicionalni napjev iz Armenije, još jedan od bisera iz niske njihovoga fantastičnog putovanja Mediteranom. Bio je to svakako koncert za pamćenje.
U drugom dijelu večeri nastupio je sastav Correspondances, talijanski instrumentalisti, pijanist Francesco De Luise, kontrabasist Simone Serafini i bubnjar Alessandro Mansutti, s riječkom pjevačicom Albom Nacinovich. Sve skladbe koje su izveli napisao je pijanist De Luise po načelu uglazbljivanja pjesama slavnih svjetskih književnika, od Pascolija i Tassa, preko Hemingwaya i Joycea do Borgesa. Nije se ta glazba osobito mijenjala bez obzira na poprilično raznorodnu poeziju, no bio je to svejedno vrlo lijepi ugođaj, a pjevačica Alba, koja na sceni zrači nečim zaista posebnim, bila je divno opuštena i ponovo vrlo uvjerljiva i u ovako vrlo mirnom i komornom okruženju.
Jazz Time Rijeka ove je godine bio sveden samo na ova dva koncerta. Festival koji traje pune 24 godine, koji je svojedobno dovodio cijeli niz velikana i znatno blikovao riječku jazz scenu nije doveo zvučna imena, ali i ovo što se dogodilo bilo je i važno i vrlo kvalitetno, i uz vrlo, vrlo malo novaca uspio se održati, a nadamo se da će dogodine, na 25. obljetnicu, i državne i gradske institucije imati za organizatore više sluha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....