NEZAUSTAVLJIVI

Mašinko u Tvornici proslavio 15 godina: Bezbrižno, iz gušta za gušt gromoglasne publike

Mašinko

 Vanesa Pandzic/Cropix
Tri gitare, melodičnost, socijalno-osviješteni tekstovi podložni iskrenosti i šarmantnom humoru

Prošli tjedan, u tijeku priprema za ovaj koncert i proslavu 15 godina djelovanja, dečki iz Mašinka su priznali kako u povijesti benda ne postoji neki ključni trenutak kada su zaključili da žele "zapeti" i nastaviti isključivo s tim projektom, već se taj projekt "naprosto nije raspao". Jutro nakon koncerta, vjerujem da je upravo sinoćnji dvosatni rafal žustrih riffova, pulsirajućih bubnjeva i pozitivnih emocija zapakiranih u nadglašavanje vokala benda i publike ono što ih gura dalje te glavna "iskra" zaslužna za konstantni rast Mašinka svih ovih godina.

Prije nego što je šesteročlani Mašinko pokazao zašto su nakon 15 godina tu gdje jesu, scena je pripala malo žešćem rođaku melodičnog punk rocka po kakav su svi tu večer došli - hardcore bendu Nabod! (s uskličnikom, da). Gosti iz Srbije bili su glasna budilica publike te večeri te solidna uvertira u ono što slijedi. Iako hardcore, ukoliko se ne radi o etabliranim imenima američke škole koji su na sceni po 30 - 40 godina, rijetko viđamo na većim pozornicama unutar Lijepe naše, evidentno je da i taj kutak spektra punka ima poklonike kod nas, no skrivaju se po skučenijim klubovima, nižih stropova i nepostojećih pozornica. Volio bih da sam čuo više Naboda!, no nadoknadit ću to tijekom čišćenja stana, u nekoj šetnji ili na idućem gostovanju ovih srpskih snagatora u Hrvatskoj. Raspolažu svim poznatim oznakama, motivima, estetikom i zvucima klasičnog hardcorea, no vjerujem da bi ih upravo geopolitičke okolnosti matične zemlje mogle motivirati na jedinstven pristup žanru koji je već i po definiciji te povijesnom kontekstu - sklon pokretanju tektonskih promjena u društvu.

image

Nabod!

Vanesa Pandzic/Cropix

Prije Mašinka, uz svoj vjerni laptop i kolegu Vladu Remeša, poznatijeg pod pseudonimom "Voado", uslijedio je IDEM - projekt Antuna Alekse, dugogodišnjeg člana Jeboton Ansambla i zagrebačkog Trophy Jumpa koji je prošle godine izlaskom debitantskog albuma "Poyy" iznenadio alternativnu scenu punom Močvarom i Vintageom te zaradio odličnu recepciju publike i kritike. Kao veliki poklonik pop punk/alt. rock zvuka, Antun koristi taj simpatični američki tinejdžerski melos da dostavi dozu nostalgije, sazrijevanja i suočavanja sa svijetom odraslih. Time upravo pogađa u srž generaciju koja je trenutno izgubljena, u limbu između djetinjstva i krize srednjih godina, no koliko god taj pristupačan zvuk pojačan elektroničkim bubnjevima bio zarazan i privlačan mlađim, ali i starijim slušateljima - nešto me smetalo kod jučerašnjeg nastupa. Publika iz prvih redova znala je u glas svaku riječ, energija i optimizam bili su itekako zarazni, a na Antunu se vidjelo da itekako uživa. Iako sam spomenuti debitantski album "odvrtio" nebrojeno puta, sama ploča djeluje puno prirodnije i pristupa građi više organski nego njegov performans uživo. Kada je već riječ o izvođenju neke od varijanti punk prizvuka uživo, taj laptop i mikrofon u rukama podsjećaju previše na karaoke.

image

IDEM

Vanesa Pandzic/Cropix

Dok to možda nekima djeluje bezbrižno i zabavno, pjesme koje uključuju instrumentalnu sekciju zvuče itekako punije i sličnije verzijama s albuma - posebice bih pohvalio izvedbu "Uvijek super" s prigušenom gitarom i puhačem. Moju tezu o bendovskom pristupu Antunovom projektu potkrijepio je Mašinko koji su prije svog seta odlučili odsvirati dvije pjesme s njim, pružajući mu oslonac u obliku čvrste ritam sekcije. Publika je poludjela na ovu kombinaciju, što smatram da je dobar indikator za daljnji tijek razvitka fenomenalnog IDEM.

image

Mašinko

Vanesa Pandzic/Cropix

Poslije hardcorea Naboda i pop punka IDEM, etablirano ime s plakata, brojnih domaćih festivala i zvukom koji pleše između svojih predgrupa, Mašinko je izlaskom pred gromoglasnu, punu Tvornicu oduševio samom pojavom, a povodom svog 15. rođendana su počastili publiku erupcijom emocija, glasnim arenaškim refrenima, neumornim gitarama, karizmatičnim frontmenom i ritam sekcijom koja bi retrospektivno bez problema "rasturila" kultni Warped Tour, meku Mašinkovih utjecaja. Koncert su započeli s pjesmom "Glečeri", uvodom s njihove ploče "Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše", mnogima omiljenog i krucijalnog albuma diskografije benda i odmah, bez stanke, nastavili u "Punim plućima", osobno jednom od najdražih pjesama s njihovog širokog repertoara. Publika je iz pjesme u pjesmu pružala sve jaču podršku Šulcu, vokalu, koji je ispred uzdignutih bubnjeva vladao pozornicom između svojih kolega i odlično komunicirao s publikom.

image

Mašinko

Vanesa Pandzic/Cropix

U Tvornicu su se te večeri sjatile razne dobne skupine, što je odličan pokazatelj da Mašinko nije bend samo za svoje vršnjake i okorjele punkere, već uistinu neizostavno ime s regionalnih festivala koje na svima pristupačan način "šara" od agresivnih ritmova sastavljenih za "moshpit" do bezbrižnih refrena koje zapamtite odmah nakon što ih prvi puta čujete.

Što se tiče liste pjesama, bez prestanka su svirali skoro dva sata, korektno, bez greške, besprijekorno prelazeći iz jedne pjesme u drugu. Ipak je ovdje riječ o uigranim glazbenicima koji rade ono što najbolje i znaju već 20 godina i postali su sinonim za punk zvuk unutar države, ne uzimajući ga preozbiljno, no istovremeno mu dajući potrebnu žestinu i društveno-socijalnu tematiku. Tin Kovačić Koca iz Debelog Precjednika bio je prvi gost jučerašnje fešte, na opće veselje ekstatične mase iz prvih redova, dok je najavljivana Dunja Ercegović ipak izostala s koncerta, pa obožavatelji nisu dobili "Jedne davne jeseni" s albuma "Danas ću, sutra ću". Usprkos tome, valove publike, u vrtlogu "moshpita", popraćeni kojim padom na ljepljiv pod Tvornice, publika je zahtijevala od Mašinka više, iz pjesme u pjesmu - a to smo i dobili. Od pjesama s debitantskog albuma poput "Pij", do hitova punk scene kao što su "Kako je Potjeh tražio rakiju", "Veća lopata" ili "Kada vjetar kaže stani", puna Tvornica i Mašinko nadopunjavali su jedni druge, kreirajući iznimno opuštenu, a istovremeno i užarenu atmosferu za kojom mnogi bendovi zavide. Koncert su zatvorili s pjesmom "Srkijev san" i poslali punkere svih generacija kući zadovoljne te dokazali zašto nakon tih dugih 15 godina uistinu "nisu propali".

image

Mašinko

Vanesa Pandzic/Cropix

Tri gitare, melodičnost, socijalno-osviješteni tekstovi podložni iskrenosti i šarmantnom humoru, upečatljiv vokal i žanrovski impresivna, konzistentna diskografija samo su neki od sastojaka Mašinkovog uspjeha tijekom ovih 15 godina. U prošlotjednom intervjuu su tvrdili da "zvukom nema pretjerano puno" mladih hrvatskih bendova poput njih, što je i činjenica, no siguran sam da svaki mladi glazbenik, bio naklonjen punku, nekim pravcima iz kojih je on proizašao ili koji su proizašli iz njega - može naučiti nešto od Mašinka. Bezbrižan pristup glazbi koju rade iz gušta, za gušt drugih ljudi. Vidimo se ponovno za 15 godina, u još većem prostoru!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:41