VELIKA ZVIJEZDA U ZAGREBU

Manu Chao: Borac protiv rata, fašizma i korporacija

 Boris Kovačev / CROPIX
Po svom habitusu glazbenik je najbliži duhu revolucionara Marleyja i Strummera

Kad bi publika koju je na svom četvrtom hrvatskom gostovanju okupio Manu Chao reprezentirala dominantnu većinu (mlade) Hrvatske, a ne “urbanu” ili “lijevu” manjinu, ova bi besperspektivna i zatucana država obnoć postala obećana zemlja. Kad bi Manu Chao bio pravilo umjesto izuzetak od prosjeka glazbene scene, a njegov svjetonazor temelj današnjih društava i država, onda bi Zemlja ugrožena svežderskim kapitalizmom obnoć postala ugodnim mjestom za život.

Popularna antizvijezda

Kako tome nije tako, ostalo nam je tek uživati u još jednom ekstatičnom i frenetičnom nastupu čovjeka koji je po svom habitusu najbliži duhu pokojnih “revolucionara” Boba Marleya i Joea Strummera te u ugodnoj spoznaji da ipak postoje urbane enklave normalnosti i pokret otpora suludoj svakodnevici. I nadati se da je promjena na duži rok moguća jer nada ipak umire posljednja.

Nije samo Hrvatska u banani, ali kako je svakome njegova banana najteža, tako se u četvrtak navečer na Zagrebačkom velesajmu napokon lakše disalo. Dobili smo dozu optimizma i napunili se energijom kroz “punky-reggae party” čovjeka koji zna sve i o punku i o glazbi Trećeg svijeta čiji je glazbeni simbol postao. Namjerno izbjegavam riječ zvijezda jer Manu Chao jest popularan, ali je antizvijezda i prije svega borac za prava siromašnih, glasnogovornik potlačenih, propovjednik jednakosti, poslanik multikulturalizma, ikona antiglobalizma, antiratni aktivist i “ideolog” onih koji su kadri razgrnuti velove modernog konformizma i shvatiti da je cijeli svijet u banani zbog nezajažljivosti oligarhijske manjine koju nitko ne želi, ne zna ili ne može zauzdati.

Možda ni Manu Chao ništa više ne može promijeniti, a kamoli dovesti svijet do neke nove socijalističke revolucije, ali koncerti poput njegovog - kojeg kriza nije pomela jer je “ukorijenjen u narodu” - dobrodošli su ispušni ventil i ufanje da još nije sve propalo i da prava politička ljevica može ponovo ojačati.

Dva i pol sata non-stop tamburanja u ritmu punka, reggaea, rumbe, salse, ska i mediteranske glazbe s dobro poznatim pjesmama u furioznim izvedbama njegovog pratećeg trija - šira postava Radio Bembe danas je ipak zastupljena uglavnom na njegovim latinoameričkim nastupima - dovelo je više od 6000 ljudi do točke ključanja spram koje je Vezuv mlaka sauna. Nekima je to bio samo ples i zabava, prilika da zapale džoint i zaliju pivom sebe i druge na ovojesenskom najvećem inozemnom koncertu, ali ipak su mogli upiti i Manuove svjetonazorske poruke, iznesene i kroz efektne vizualije na videozidu, koje mladim ljudima mogu štošta pojasniti i potaknuti na neku sličnu glazbeno-socijalno-političku akciju.

Tko je nasljednik?

Naime, premda i dalje nevjerojatno energičan, srčan i konstantno u pokretu - zbog čega mu nitko ne bi dao 52 godine - Manu Chao je već dovoljno star, a i diskografski relativno neaktivan, da nam valja postaviti pitanje o njegovom nasljedniku.

I tu dolazimo do problema jer čini se da nitko tko nije odrastao uz Lennona ili Rottena, odnosno Dylana ili Springsteena te Younga ili Strummera nije više kadar pa čak ni zainteresiran pjevati o lokalnim i globalnim problemima. Klinci se u glazbi uglavnom klone politike i socijale, a to je velika šteta jer Manu Chao nas je na Zagrebačkom velesajmu iznova podsjetio kako je glazbom moguće rasplesati i zabaviti, ali i naelektrizirati masu te je potaknuti na stvaranje zdravog svjetonazora pa i pružanje pasivnog i aktivnog otpora sistemu koji mase perfidno pretvara u ekonomsko roblje iz čega uvijek ponikne fašizam.

Drugovi Manu i papa Franjo

Do jučer je to izgledalo nemoguće, ali Manu Chao i papa Franjo - svak sa svojim latinoameričkim iskustvom i životom pod fašističkim režimom - mogli bi se nadivaniti o socijalnoj politici, zauzdavanju korporativizma, ljudskim pravima i borbi protiv fašizma, rasizma pa i vjerskog fanatizma. Ako je papa Franjo odabran da o tome napokon progovori u ime Katoličke crkve, Manu Chao poslanik je one društvene ljevice kakvu socijaldemokrati Zapada, uključivši i ovaj jalovo-bezglavi hrvatski SDP, više ne žele ili ne znaju zastupati. Neki su zamjerili Dylanu što je bio u audijenciji kod Ivana Pavla II. Manu Chaou nitko ne bi smio zamjeriti ako se jednog dana susretne s Papom Franjom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 00:49