PUBLIKA GA OBOŽAVA

Dawidu Runtzu je ovo posljednja sezona, neće produžiti mandat. Svi hvataju od njega što još mogu

Svečano otvorenje sezone i prigodni domjenak s pretplatnicima, članovima Zagrebačke filharmonije i šefom dirigentom

 Marko Lukunic/pixsell/Pixsell
Publika je umirući od smijeha istodobno uživala u glazbenoj genijalnosti autora i interpreta, uz novootkrivena operna umijeća maestra Runtza
Publika je umirući od smijeha istodobno uživala u glazbenoj genijalnosti autora i interpreta, uz novootkrivena operna umijeća maestra Runtza

Zagrebačka filharmonija je prva otvorila sezonu koncerata u Dvorani Lisinski 2026./2027. i to programom za svačiji ukus. Pod geslom "moj novi lifestyle" reklamira petak kao idealan izlazak na klasiku te je svoju mnogobrojnu publiku, koja je do posljednjeg mjesta ispunila auditorij, darovala hitoidnim klasičnim brojevima, simfonijskom pjesmom "Amerikanac u Parizu" Georgea Gershwina na početku i simfonijskom suitom "Šeherezada" Nikolaja Rimski-Korsakova na kraju programa. Orkestrom je ravnao njegov šef-dirigent, mladi Poljak Dawid Runtz (ovo mu je posljednja sezona u drugom mandatu koji ne planira više produljiti, pa ga svi sa zanimanjem prate i hvataju od njega što još mogu), koji je u spoju s filharmoničarima pokazao pune kvalitete. Ljetni su im odmor početkom kolovoza prekinule Dubrovačke ljetne igre na kojima su opet zasvirali nakon sedam godina, iz čega su izvukli novu energiju i zamah za novu sezonu. Novostečena je svježina bila očita u svakom tonu "Amerikanca", maestro je puni orkestralni sastav predvodio kroz sve prizore i situacije turista u francuskoj metropoli otprije stotinu godina uz automobilske trube, zvončiće i jazz motive, uz solističke nastupe trube, trombona te čak tri gostujuća saksofona.

image
Marko Lukunic/pixsell/Pixsell

U središnjici večeri između spomenutih hitova uz orkestar je nastupio vodeći svjetski pijanist iz Makedonije, Simon Trpčeski, koji rado prihvaća pozive da dođe u Zagreb gdje rado nastupa i publika ga jako voli. Premda vlada širokim stilovima popularne klasike za klavir, želja orkestra bila je da ga čuje u rijetko izvođenom Prvom koncertu u fis-molu Sergeja Rahmanjinova, koji je pijanistovo najdraže djelo ovoga skladatelja. Za razliku od romantičarske raspojasanosti Drugog i Trećeg koncerta, Rahmanjinov u svojem prvom koncertu iz studentskih dana autor razvija mističnu, tamnu, introvertiranu i čak impresionističku notu bravuroznog muziciranja. Klavirska je dionica vrlo meka i podatna, često u suodnosu ili čak posve stopljena s orkestrom, koji Trpčeski maestralno imitira na klavijaturi Steinwaya i mimikrijom se stapa s filharmonijinim bojama. Jednako komunicira sa svim pojedincima i sekcijama, kao i s maestrom Runtzom, s kojim je sada prvi put nastupio i odmah pronašao zajednički jezik. Slučajno ili ne, Zagrebačka je filharmonija njime odlučila otvoriti svoju sezonu baš 18. rujna, na njegov 47. rođendan, koji je proslavio radno, svirajući omiljeni klavirski koncert, nakon čije je izvedbe publici na gromoglasnom pljesku i ovacijama zahvalio čak trima dodacima, najprije pokazavši svoju tokatnu, snažnu stranu u završnom stavku Sedme klavirske sonate Sergeja Prokofjeva, a onda sklonost hrvatskom skladateljskom krugu i snenom raspoloženju u dvije povezane minijature – Ljubica iz zbirke Život cvijeća, op. 19 Dore Pejačević, i "Za Matea" živućeg skladatelja i zagrebačkog profesora klavira Roberta Štingla, koji je tu skladbu posvetio svojem unuku.

image
Marko Lukunic/pixsell/Pixsell

Runtzovo umijeće

Nakon stanke ponovno su maestro i puni orkestar Zagrebačke filharmonije došli na svoje: u raskošnom slavlju glazbe i života izveli su simfonijsku suitu "Šeherezada" Nikolaja Rimski-Korsakova kako je još u dvorani Lisinski nitko nije čuo. Od stamenih tema Sultana i nježne Šeherezade uz njezine pripovijesti predivnih violinskih sola koncertne majstorice Sidonije Lebar, orkestraši su pod Runtzovim vodstvom pokazali pune adute frekvencijske raskoši i emotivnih zaziva, od mnogobrojnih blistavih sola do bombastičnih skupnih akorada i valova, zajednički su uvijek pronalazili novu napetost i zanimljivost kako bi od Sultanova nauma spasili svoju Šeherezadu. Spretni je maestro u 6 godina sazrio od mladog vrckavog dirigenta u zrelog voditelja glazbenih interpretacija koji ništa ne prepušta slučaju, rutini ni liniji manjeg otpora, već uvijek iznalazi nova rješenja, teža i kompleksnija, zbog čega publika obožava njegove interpretacije. Zagrebačku filharmoniju već neko vrijeme smješta u njemačku postavu s violama na krajnje desnoj strani, a violončelima u sredini, čime naglašava visoke tonove gudača, a tamne dodatno tamni i omekšava, na što su glazbenici s njime već navikli i dobro funkcioniraju. "Šeherezada" je jedan od mnogobrojnih primjera zapadnjačke fascinacije Istokom, jednako kao što je to i opera "Talijanka u Alžiru" Gioacchina Rossinija s kojom je maestro Runtz počeo tjedan u gradu.

image

Talijanka u Alžiru

/Mara Bratoš/hnk U Zagrebu
image

Talijanka u Alžiru

/Mara Bratoš/hnk U Zagrebu

Naime, u ponedjeljak navečer je, nakon što je odradio probu s matičnim orkestrom u Lisinskom, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu prvi put pred zagrebačkom publikom dirigirao jednu operu, upravo taj kod nas neizvođeni naslov, na gostovanju Varšavske kraljevske opere na 4. Zagrebačkom opernom festivalu. U tom je varšavskom opernom ansamblu počeo profesionalno djelovati i bio čak sedam godina šef dirigent, postavivši dosad čak četrnaest opernih premijera. Ova je postavljena prije tri godine na njihovu ljetnom festivalu, a sada su s tim naslovom drugi put gostovali u Zagrebu, nakon što su na istom festivalu bili i prije dvije godine s baroknim Händelovim Rinaldom. Kod nas se ne izvodi jer zahtijeva posebno trenirane koloraturne mezzosoprane, tenore i baritone, kakvih mi uglavnom nemamo, a upravo takve pjevače traži, zapošljava i njeguje Poljska kraljevska opera jer je taj repertoar njezina specijalnost u šarolikoj opernoj sceni Varšave. Kao što je spretan, precizan i živahan na koncertnim podijima, maestro Runtz je aktivan i u operi, kako smo mogli čuti od prvog tona uvertire, s dobro uštimanim i uvježbanim orkestrom, ali i vrhunskim pjevačima-interpretima na sceni, sve redom Poljacima mlađeg naraštaja koji svoje vokalne sposobnosti povezuju s glumačkom agilnošću, kako to traže Rossinijevi komični likovi.

Pozornost publike neprestano je tijekom izvedbe privlačio povijesni veliki koncertni klavir marke Bösendorfer smješten na povišenom podestu "rupe" s lijeve strane, impresivno glazbalo otprilike iz vremena nastanka ovoga djela, na kojemu je sve recitative pratila pijanistica Dagmara Dudzińska, u trenucima orkestralnih predaha. Iz današnje perspektive djeluje nevjerojatno da je dvadesetogodišnji Rossini davne 1813. u Veneciji praizveo operu koja ismijava islamski patrijarhalni fundamentalizam i slavi europsku žensku inteligenciju i mudrost. Razuzdani alžirski beg (tokatni "staccato" bas Paweł Michalczuk) traži nove ljubavne izazove jer su mu dosadili supruga i pokorni harem, ali Talijanka Isabella (sjajna mezzosopranistica Zuzanna Nalewajek) daje mu lekciju feminizma i bježi u Italiju s njegovim talijanskim robom Lindorom (lirski rosinijanski tenor Sebastian Mach), uz urnebesne prizore i uvijek privlačni orijentalni kolorit. Publika je, umirući od smijeha, istodobno uživala u glazbenoj genijalnosti autora i interpreta, uz novootkrivena operna umijeća maestra Runtza koji očito za svoje maštovite filharmonijske interpretacije nadahnuća crpi iz – glazbenog kazališta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. studeni 2026 10:51