NAJIŠČEKIVANIJI ALBUM

Lady Gaga: Jahanje na metalnom jednorogu i bijeg od same sebe

ZAGREB - Pisati o Lady Gagi kao pop-fenomenu i jednoj od najslavnijih osoba na svijetu je jedno, pisati o njezinom koncertu kao pop-spektaklu drugo, a o njezinom albumu treće. Potonjim se malo tko u nas ozbiljno bavi, a ako netko smatra kako baš i nema smisla pisati o njezinom albumu i njezinoj glazbi, nego se s Lady Gagom baviti tek na nivou fenomena i spektakla, grdno se vara. Iz dva razloga.

Prvi, glazba je temelj na kojem Gaga gradi sve ono što fascinira medije i publiku. Drugi, Gaga je prodala 22 milijuna primjeraka albuma “The Fame” i “The Fame Monster”, de facto jednog i pol albuma, a takvim nakladama u posljednje četiri godine nitko nije uspio dobaciti ni blizu.

Usto, Lady Gaga je u prve četiri godine diskografske karijere “frknula” još i 69 milijuna mp3 pjesama. Dakle, mnogo je milijuna razloga da se ozbiljno pozabavimo njezinim novim albumom “Born This Way”. Gagina publika očito ima potrebu provesti sate i sate uz njezinu glazbu, a ne samo uz njezine MTV spotove i YouTube “ficleke”.

Megalomanija

“Born This Way” toliko je ambiciozno zamišljen album da u usporedbi s njime čak i Madonnine ambicije izgledaju relativno jednostavno i skromno. Premda je ime Madonne ispisano preko dobrog dijela albuma “Born This Way” toliko velikim slovima, kao učiteljice i uzora, da bi za Gagu to moglo postati i kontraproduktivno, čak ni gospođa Ciccone nije u prve četiri godine izražavala toliko snažnu želju da postane Kraljica popa kao što to izražava gospođica Germanotta.

Doduše, Madonna gotovo da se i nije imala u koga ugledati, dok je Gaga itekako u Madonni našla uzor. Njezinu ambiciju sada prati i novi album koji je Gaga prošle godine najavila, odnosno opisala poput “braka elektronske glazbe s epskim, čak metal i rock'n'roll, himničnim melodijama i razornim plesnim ritmovima”.

Iako su singlovi “Born This Way” i “Judas” sugerirali kako novi album Lady Gage nije ništa više od Madonnina disca u kojem se sudaraju electro-clash i euro-trash, synth-pop i techno-dance, a i većina pjesama drži taj kurs, nešto pažljivije i strpljivije slušanje, posebice drugog dijela albuma, otkriva kako spomenuta Gagina izjava nije bila lažna.

Doduše, već sam u uvodnom dijelu singla “Born This Way”, koji su mnogi osudili tek kao kopiju Madonnina “Express Yourself”, čuo neke sličnosti sa Stevie Nicks iz Fleetowod Mac.

Gaga kao da pokušava neku novovjeku Madonnu, odnosno samu sebe, ugraditi u Springsteenov američki mit o potrebi za bijegom od sivila svakodnevice, besperspektivnosti i krute malograđanštine, od dogmatske ka električnoj crkvi i na koncu u narjučje momka zvanog “Nebraska”, ako treba i na spravi zvanoj “Highway Unicorn”, odnosno biću nastalom od motocikla i jednoroga, čega se nisu sjetili čak ni u najluđim heavy metal odisejama na koje Gaga asocira i naslovnicom albuma.

Previše Madonne

Nažalost, Gagin imaginarni bijeg od same sebe, jer ona je posljednja koja želi biti takvom kakva je rođena, odnosno represije institucija javnog morala, pa i vlasti, koliko god mi bio simpatičan - zahvaljujući i činjenici da Gaga nije ljepotica nego djevojka koja je upregnula mozak da postane najveća pop zvijezda, odnosno njezinoj potrebi da na najširoj mogućoj platformi okuplja neprilagođene i čudake te na redovnoj bazi provocira popove - glazbeno je prilično tanak i tek mjestimice zanimljiv.

Unatoč svoj toj prividnoj arena-rock bombastičnosti i nadrukanom dance-pop ritmu, “Born This Way” gotovo je potpuno ukotvljen u 80-ima i to kao da Michael Jackson, kad bi bio bjeloputa pop pjevačica, glumi Bon Jovija.

To se odnosi na pjesme koje kao da su sišle s Madonnina “Like A Prayer”, ali i “Bad Kids” koja zvuči poput New Ordera u produkciji Giorgia Morodera ili “The Queen” na kojoj svira i gitarist istoimene grupe Brian May, a koja zvuči poput remakea nekog starog hita Pat Benatar ili Kim Carnes.

Nešto slično može se reći i za otvarajuću “Marry The Night” koja započinje poput neke skladbe Eltona Johna iz ranih 80-ih da bi učas otišla u frenetični hi-energy stomp, “Hair” u kojoj je arena-rock motivu udaren dance ritam, dok zaključna “The Edge Of Glory” s instantno prepoznatljivim saksofonom Clarencea Clemonsa iz The E Street Banda album finišira tipičnom springsteenovskom temom.

Najjačom skladbom doima se klasična arena-rock balada “You And I” na kojoj je Robert Mutt Lange, producent AC/DC, Def Lepparda i Foreignera, Gagu odvodi na kurs supruge mu i country-pop pjevačice Shanie Twain.

Zapravo, “You And I” je jedini pravi killer na “Born This Way” koji uz “We Will Rock You” ritam Queena svršava slashovskom solažom i southern-rock feelingom.

Neke od pjesama idu tragom koji su ostavili “Poker Face” i “Bad Romance”, pa zvuče čak i poput pokušaja da spomenute skladbe ujedine u neku novu pjesmu, no cijeli “Born This Way” opasno je kratak na refrenima, posebice za album koji uživo pretendira biti prenesen u stadionsko rock okružje.

Možda ta igra i uspije, no Gaga je ipak trebala album lišiti Madonnina balasta i skratiti ga na razumnu mjeru jer iditoarije poput latin-techna “Americano” ili german-tehcna “Sheiße” ne služe ničemu, a jednako su loši i trenuci u kojima se Gaga, kad priziva neke (anti)katoličke motive, služi groznim naslijeđem Enigme.

Pop-meteor

Koliko ovakav Gagin album može biti uspješan? Kratkoročno, nema problema, no pitanje o tome je li Lady Gaga samo pop-meteor ili zvijezda koja će sjati dugo koliko i Madonna, nakon “Born This Way” nije riješeno nego čak i zaoštreno u odnosu na njezine izglede iz 2010. godine.

Njezina ambicija je još uvijek simpatična, jer u Gaginom pristupu ima bunta, frikovštine i zdrave potrebe da plazi jezik moralnoj većini i crkvi, koliko i u hardcore punk bendovima 80-ih.

Doduše, Gaga ne ide kontra kapitalističke dogme, ali za mainstream pop zvijezdu ona je doista čudna i uvrnuta, mada je u biti daleko normalnija i u glavi zdravija od Britney Spears. No, koliko god neki dijelovi “Born This Way” bili intrigantni - više u ideji, manje u izvedbi, doduše - Gaga je i dalje zanimljivija zbog fenomenologije i masivnosti medijskog udara u rasponu od Facebooka do HTV Dnevnika.

Glazba, sama za sebe, pri recenzentskom slušanju albuma lišena svog tog vizualnog, medijskog i fenomenološkog “garnirunga”, ipak je najslabiji dio zvjezdane sage o Lady Gagi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 12:36