ZAGREBAČKA FILHARMONIJA

Koncert u spomen na šefa dirigenta najstarijega hrvatskog orkestra

Milan Horvat
 Ranko Šuvar / CROPIX

Da nema Zagrebačke filharmonije, pitanje je bi li nove generacije koncertne publike, a i mlađih članova orkestra uopće znale tko je Milan Horvat.

Šest je godina proteklo otkako je u 95. godini preminuo dugogodišnji i doživotni počasni šef dirigent najstarijeg hrvatskog orkestra. Otad Zagrebačka filharmonija svom “Milčeku” priređuje svakogodišnji In memoriam koncert koji je ovaj put održan 31. siječnja, samo mjesec dana nakon 100. rođendana. Istim je povodom u Pakracu otkrivena i spomen-ploča na rodnoj kući Maestra.

moćna skupina Milan Horvat pripadao je ključnim ličnostima hrvatskoga glazbenog života u vrijeme kad smo imali moćnu skupinu dirigenata poput Mladena Bašića, Nikše Bareze, Pavla Dešpalja, na čelu s Lovrom pl. Matačićem, vrijeme koje teško da će se skoro ponoviti. Svi su imali i međunarodne karijere, a Zagrebu i Hrvatskoj ostavili su iznimno naslijeđe, ali, nažalost, ne i nasljednike. Razglabanje o tome zašto je tomu tako daleko bi nas odvelo, tek činjenicom ostaje da dirigentskih ličnosti takvog formata kod nas već dugo nema.

No, zato u svijetu haraju sve mlađi i mlađi vlasnici čarobnih dirigentskih štapića pa smo tako nakon prošlotjednog gosta Švicarca Philippea Jordana, koji je u 47. godini zauzeo tri blistave funkcije u Bečkim simfoničarima, Pariškoj i Bečkoj operi, ovaj put dobili gotovo bebu-dirigenta, 28-godišnjeg Poljaka Dawida Runtza, koji je ravnao koncertom posvećenim Milanu Horvatu. Publika ga zacijelo nije puštala s podija samo zbog njegova pristalog romantičnog izgleda nalik sunarodnjaku Chopinu! Runtz nas je najprije ugodno iznenadio dirigirajući napamet Dramatsku predigru op. 25a Blagoja Berse.

Ma koliko nam Bersa bio drag, teško da će ga mladi dirigent, već ovjenčan mnogim priznanjima, uvrstiti u svoj repertoar, utoliko je gesta dirigiranja bez nota bila pravi znak posvećenosti i glazbi i onima koji su ga pozvali u goste. Izbrušeni zvuk Bersine mladenačke partiture dao je naslutiti što bi se moglo zbivati u nastavku, to više jer su filharmoničari odabrali jednu od partitura koje su nekad bile Horvatove “glanc” točke: “Posvećenje proljeća” - slike iz poganske Rusije Igora Stravinskog. Znameniti “Sacre”, koji je izazvao jedan od najvećih glazbenih skandala 20. stoljeća i bio prozvan “Masacre”, može biti noćna mora svakog orkestra, kao, uostalom, i većina partitura Stravinskog.

ritamske mijene Naporno i osjetljivo za svaki instrument, osobito puhače (uvodni fagot, klarineti, engleski rog...), kao i brojne udaraljke, bremenito ritamskim mijenama i raznovrsjem ugođaja koji prate poganski ritual, ovo djelo i danas može zvučati kao žestoka galama, a može i kao živopisni arhaični obred u koji je Stravinski ugradio svu silu neviđenih zvučnih senzacija.

Mladi Poljak uhvatio se, u vrijeme nastanka skladbe, mladog Rusa srčano, temperamentno i znalački izvukavši iz odlično pripremljenog orkestra maksimum s kojim bi zacijelo i autor i maestro Horvat bili zadovoljni. Stravinskog se danas kod nas općenito premalo svira, a onda kad i stigne, trebaju mu dirigentska osobnost golemih dramatičnih lukova, znanje i sugestivnost, osobine koje Runtz ima u izobilju, a koje je publika prepoznala i popratila ovacijama.

Središnji dio koncerta pripao je Schumannovu Koncertu za violončelo i orkestar u a-molu op. 129 s vođom čelo dionica ZF-a Smiljanom Mrčelom kao solistom. Izvedba je bila tehnički uredna, suradnja violončela i orkestra muzikalno korektna, ali solistički odveć pritajena, bez one uzburkane šumanovske strasti koja je uvijek kotač koji pokreće bujnu glazbu rastrojenog romantika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 03:44