Koncert Morriconea: Večer fine nostalgije, grandiozne napetosti i glazbe veće od života

Kako uopće ocijeniti nastup Ennija Morriceonea? S kim ga zapravo možemo usporediti? Jesmo li ikad gledali uživo nekog drugog velemajstora filmske glazbe kako dirigira filharmonijom i zborom od stotinjak ljudi? Rota, Williams, Goldsmith, Hermann, Tiomkin...?

Morriceone uživo definitivno je neko sasvim posebno iskustvo. Zagrebačka Arena činila se na prvi pogled polupraznom, no nije tu bilo manje od pet, šest, možda čak i sedam tisuća ljudi. Kako god bilo, maestro Morricone dakle nikako nije mogao nastupiti u Lisinskom, ali ni u Ciboni ili pogotovo Domu sportova (idealna bi zapravo bila pulska Arena). Brojnost publike na ovakvoj vrsti koncerta zapravo je najmanje važna, iako je po potrebi Arena itekako grmila pljeskom i ovacijama - maestru, onima kojima je dirigirao i tom neponovljivom, senzacionalnom opusu.

Sinestezija slike i zvuka

Morricone je koncert otvorio “gangsterski”, s “The Strength Of The Righteous” napetom temom iz “Nedodirljivih”, da bi odmah nakon nje uslijedilo nekoliko sjajnih, nostalgičnih, pastoralnih stvari iz posljednjeg Leoneovog filma, nezaboravnog gangsterskog epa o američkom snu, odrastanju, prijateljstvu i izdaji, “Bilo jednom u Americi”. Može li itko iz generacije koja je u rasla primjerice u Zagrebu 80-ih (ali i tko zna gdje sve ne) čuti išta iz tog filma a da mu se pred očima ne ukažu Noodles, Max, Patsy i Cockeye ili pak vlastite formativne godine?

Osim takvih tema koje kod slušaoca proizvode sinesteziju slike i zvuka, postoji i druga vrsta Morriconeovih skladbi - one koje su vam desetljećima u uhu, ima ih na svakoj boljoj Morricone CD retrospektivi, poput twang gitarom obojene “The Sicilian Clan” ili legendarne “Chi Mai”, stvari koje svi znaju, a nitko nema pojma iz kojeg su filma. “Chi Mai” je primjerice skladana za malo poznatu “Maddalenu” iz 1971., no do očiju i ušiju šire publike probila se tek desetak godina kasnije kad je korištena u Belmondovom slavnom “Profesionalcu”. “The Sicilian Clan” je iz nešto poznatijeg istoimenog filma, francuskog krimića s Delonom, Venturom i Gabinom iz 1969.

Jedan od neospornih highlighta koncerta dogodio se pred kraj prvog seta. Istoimena tema iz sjajnog Leoneovog post-spaghettija koji se, bizarno, valjda u svakoj zemlji zove drugačije - “Giu La Testa” u originalu, “Duck, You Sucker” ili “A Fistful Of Dynamite” u zemljama engleskog govornog područja, “Los Héroes de Mesa Verde” u Meksiku (u koji je uzgred rečeno smještena radnja filma), dok se kod nas film zvao “Bila jednom revolucija”. Prvi set je, očekivano, kulminirao spektakularnom “The Ecstasy of Gold” (iz spaghetti klasika “Dobar, loš, zao”), savršenom sinergijom orkestra, zbora i soprana Susanne Rigacci, a tu smo temu čuli još jednom na samom kraju, ovaj put još glasnije, žešće, eksplozivnije.

Jedna od najljepših tema

Inače, čitav prvi set činio se nešto tišim, da bi se to popravilo odmah na početku drugog, i tu se ne misli isključivo na živahnost repertoara, već na snagu razglasa i akustiku.

I u drugom setu bilo je sjajnih momenata, prije svih jedna od najljepših Morriconeovih tema, koju zapravo uopće nije Morriconeova. Odnosno jest. Odnosno nije.

Savršeni goranovci

Naime prekrasna “Tema D'Amore” iz prekrasnog Tornatoreovog filma “Nouvo Cinema Paradiso” djelo je Andree Morriconea (r.1964.), maestrova trećeg sina (od četvero djece ukupno), koji je s kao 24-godišnjak s ocem surađivao na soundtracku filma.

Što se tiče “domaćeg udjela u proizvodnji” koncerta, dakle Zagrebačke filharmonije i Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, ne osjećam se pozvanim ocjenjivati filharmoniju, moje su uši previše otupjele desetljećima konzumacije preglasnog r'n'r-a preblizu stageu, no dojma sam da je sve štimalo besprijekorno. Možda se dogodio poneki trenutak ritmičke neujednačenosti negdje na polovici prvog seta, no to mi se čini sasvim zanemarivim. Što se tiče zbora, iskusnih goranovaca, tu s punom odgovornošću tvrdim da je nastup odrađen savršeno (vjerojatno je to i slučaj s Filharmonijom, no to neka kažu kolege koji u HGZ-u, Lisinskom ili HNK provode onoliko vremena koliko ja u sportskim dvoranama, Tvornici ili na stadionu na koji kroči noga Brucea Springsteena).

Uglavnom, dugo će se pamtiti ova večer fine nostalgije, grandiozne napetosti i glazbe veće od života u zagrebačkoj Areni...