KLUB NEVIDLJIVE ZAGREBAČKE KULTURE Priča o Močvari priča je o tome kako smo preživjeli devedesete

Priča o Močvari priča je o tome kako smo preživjeli devedesete. Underground klub koji već gotovo dva desetljeća djeluje u starom tvorničkom kompleksu u Trnju, neposredno pokraj savskog nasipa, ishodišno je mjesto zagrebačke alternativne kulture u novoj državi. Arhiviranje je osnovni oblik čuvanja kulture koja se događa po rubovima, koju rijetko ili nikada registriraju mainstream mediji. Plod predanog čuvanja gotovo svega vezanog uz Močvarine programe i događaje u organizaciji URK (Udruga za razvoj kulture) te prije svega fantastični vizualni prosede više autora koji su odgovorni za oblikovanje Močvarinih plakata i programskih knjižica sada je skupljeno u po obimu i dizajnu impresivnoj knjizi. Prvotno zamišljena kao knjiga o Močvarinim programskim knjižicama, izdanje je ipak preraslo u priču o URK.

Kornel Šeper, najpostojanija Močvarina i URK-ova osobnost, kao izvorišnu točku nastajanja budućeg (i jedinog) gradskog undergrounda navodi kratki revival Galerije ESCE krajem 1990. godine koji je trajao do travnja 1991. “Galerija je skoro svaki dan radila potpuno različite programe (izložbe, kazališne predstave, koncerte, impro večeri i video večeri), koji su često završavali u zaraznom razlomljenom kuglastom plesu veselih, opskurnih, stripovskih likova. Bendovi koji su svirali bili su naprimjer Fugazi, Victims Family, The Jesus Lizard, MDC, All, Helios Creed... kao i domaći Disciplina kičme (uz Kojinu izložbu), KBO, SexA, Marko Brecelj... Zbog svakodnevne kreativne atmosfere inspirativnih ljudi koji su sve to vodili i fenomenalnih događaja bilo je nemoguće ne biti tamo svaki dan”, piše Šeper u samom uvodu knjige.

Bilo je to vrijeme kada se još romantičarski, aktivistički gledalo na potrebu za umjetničkim izražavanjem i bivanjem dijela neke supkulture. Lavinu koja je pokrenula Močvaru činili su i članovi zagrebačkog anarhističkog pokreta, a kao jedan od presudnih događaja navodi se skvotiranje Gredeljeve Kuglane iza Autobusnog kolodvora krajem 1994. godine. Hrabri nezavisnjaci nisu se uspjeli dugo zadržati na tom mjestu no pregovarajući s Gredeljem upravo je u tom trenutku osnovan URK.

“Nakon što je došla policija, ljudi iz Gredelja zvali su nas na sastanak i rekli nam da se moramo organizirati u neku udrugu, ako želimo da nam prepuste Kuglanu. Onda smo mi rekli: ‘Ajmo sad osnovati udrugu na brzinu!’ pa smo moj buraz i ja napisali prvi statut URK, prepisavši ga od Društva ljubitelja Korčule, ili tako nečeg... U međuvremenu, dok smo čekali registraciju udruge, oni su bagerima srušili Kuglanu i elegantno nas se riješili!”, prisjeća se Marko Matošić, jedan od osnivača URK.

Dok nije našla svoj dom na Savi, udruga je svoje programe organizirala u drugim gradskim prostorima - KSET-u, Rupi - klubu na Filozofskom fakultetu ili pak na livadama - kao što je bio festival na Ponikvama. Kao posebno važan navodi se prvi URK-ov klupski koncert u KSET-u 29. studenoga 1996. Na kojem su, između ostalih, svirali Šumski, Mance i poljski bend Ewa Braun, a plakat je napravio Igor Hofbauer, strip-autor čiji su plakati i programske knjižice vjerojatno najprepoznatljiviji dio Močvarina umjetničkog habitusa.

Prva Močvara bila je u Runjaninovoj 2, u prostoru bivšeg diskonta pića iza Botaničkog vrta, no na tome mjestu je trajala samo od travnja do kraja listopada 1999. godine. Močvara se tada seli u današnji prostor. U Runjaninovoj je neko vrijeme bio kultni Krivi put, a danas je narodnjački klub H2O.

Punkeri, metalci, nezavisno kazalište, drugačija književnost, opskurni filmovi, festivali, radionice, Otokultivator koji se tri godine događao na Visu, važne osobnosti poput nikad prežaljenog Ivice Baričevića Bare i Mancea, bitni koncerti kao što su bili onaj Jonathana Richmana ili Black Rebel Motorcycle Cluba, Hofbaureovi stripovi kao i oni beogradskog autora Aleksandra Zografa, Začarana (folk) Močvara... samo su neki od segmenata priče o klubu na savskom nasipu koji, što je pravo čudo, nije napravio gotovo nijedan ustupak mainstreamu i dominantnoj kulturi u svojem gotovo 20-godišnjem postojanju.

Jedina zamjerka ovoj doista lijepoj uređenoj knjizi/monografiji (dizajn i grafičku opremu potpisuje Tomislav Vranić Vrana) jest u tome što prečesto nalikuje na spomenar, kolekciju nostalgičnog prisjećanja na događaje koji su u nečijim životima bili formativni. Odnosno knjizi nedostaje konzistentan pripovjedač, netko tko bi cijelu tu priču o Močvari i URK stavio u vremenski i kulturološki kontekst. No, zato se nije teško složiti s Antom Perkovićem čiji tekst zatvara knjigu o Močvari i koji je bio jedan od urednika ovog izdanja. “Nema tu neke velike priče. Nitko od protagonista neće vam je ispričati tako. Jer, sve je skupa nastalo kao odgovor upravo na jednu takvu, veliku nacionalnu priču, onu čije je rasplitanje od Zagreba devedesetih godina napravilo grad u kojem je nositi vlastitu mladost bilo teže no inače...

A ako mene pitate, najvažnije od svih postignuća URK je očuvanje onog čudnog, drugačijeg, često nevidljivog Zagreba, onog duha koji je sedamdesetih šetao s procesijama Kugla glumišta po Trnju, onih divnih, samodostatnih bljeskova kreacije s Filozofskog fakulteta, iz Studentskog centra i drugih kultnih zagrebačkih adresa, onog slobodnog, letećeg grada kojeg utezi stvarnosti prizemljuju i koče. Kako smo naučili od Mancea, tu vrijedi drugačija matematika, tu dva znači mi. Poslije toga, sve postaje moguće.”