Klavir od milijun kuna za intimnu ispovijest

Ima jedan jako lijep i bajkovit film o baseballu. Naslov mu je “Polje snova”. Glavni junak je farmer u američkoj zabiti koji se guši u kreditima i kojem imanje samo što nije otišlo na bubanj. Ali, umjesto da se brine o prinosu kukuruza, on komad svog polja preore da bi izgradio igralište za baseball, i to zato što iz kukuruzišta čuje glas koji mu šapće: “Ako ga izgradiš, on će doći”.

S obzirom na to da je riječ o bajci, po terenu utabanom i protiv zdravog razuma opremljenom reflektorima i tribinom, uskoro počnu trčkarati duhovi davno preminulih legendi baseballa, a na kraju dođe i taj zagonetni “on”.

Pohvala ravnatelju

Zbog budućih gledatelja neću reći tko je to, no nije ni važno u priči o tome što me podsjetilo na film, a dogodilo se preksinoć u Varaždinu. Usprkos recesiji i krizi, a neki bi vjerojatno rekli i zdravom razumu, Moreno Vinceković, ravnatelj stare i ugledne varaždinske Glazbene škole, poželio je novi klavir. I to ne bilo kakav, nego najbolji, milijun kuna vrijedan Steinway, instrument koji svakom tko je ikada s razumijevanjem dotaknuo tipke predstavlja polje snova na kojem rastu zvukovi i glazba. Varaždinska županija udovoljila je želji ravnatelja, njegovih profesora i đaka. Klavir je kupljen, a za njim je u školsku dvoranu došao i On: ne duh, nego živa legenda - Ivo Pogorelić.

Pronašavši vremena i volje u zahuktalom rasporedu nastupa po slavnim koncertnim dvoranama Europe i svijeta, slavni je pijanist došao dati podršku ljudima koji i u današnjoj Hrvatskoj vjeruju da je vrijedno uložiti milijun kuna u umjetnost i nadarenu djecu. Nije govorio, nego je čarobnjačkim prstima ispleo još jednu bajku. S dobrodušnim i ohrabrujućim smiješkom ispričao ju je na uho Margareti Piskač, djevojčici koja mu je okretala od silne upotrebe već pohabane stranice nota, a i nama ostalima, sretnicima koji smo u rekordnom roku, čim je objavljena vijest o iznenadnom koncertu, razgrabili 300 ulaznica.

Živo biće glazbe

Kao i svako drugo živo biće, glazba koju svira Pogorelić nikada nije ista. Ponekad zastrašujuće i prkosno tutnji. A ponekad, kao preksinoć u maloj školskoj dvorani, poput intimne i potresne ispovijedi, umiljato obuzima uši i duše slušatelja.

Nimalo prigodničarski, iznimno zahtjevan program, za čiju mu izvedbu nekada trebaju i dva sata, Pogorelić je u Varaždinu, bez pauze, sažeo u čudesnih sat i pol zaustavljenog vremena. Svirao je Chopinov Nocturno u E-duru (op. 62, br. 2) i Treću sonatu u h-molu, Brahmsov Intermezzo u A-duru (op. 118, br. 2) te pijanističku skladbu nad skladbama, Ravelov “Gaspard de la nuit”.

Iz blizine veće nego ikada dosad promatrao sam kako Pogorelić s glazbom diše, dok mu stopala kontroliraju pedale poput vozača Formule 1, a prsti lete, prepliću se, lebde, trepere, šibaju i miluju tipke tog crno-bijelog polja snova iz kojeg raste tajanstvena i neopisiva ljepota. Pouka i poruka iz Varaždina glasi: kupite Steinway i On će doći.