KANDŽIJINA SLIKA HRVATSKE I SVIJETA Osječki reper s Golim ženamaide tragom Beastie Boysa i Rage Against The Machine

Je li se Hrvatska umorila od tvrdokornih repera obuzetih sveopćim crnilom koje ne guši samo njezin istok nego njeno gotovo cjelokupno stanovništvo? Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan, ali u posljednje vrijeme veću pažnju medija i publike izazivaju reperi koji u tom sveopćem crnilu uspijevaju iznaći barem ironijsku crtu. Neću reći da su General Woo ili Edo Maajka u defanzivi, no ovih dana u prvi plan hrvatskog, a možda i regionalnog hip hopa izbio je Kandžija Osjekanović i opasno priprijetio još neupitnom statusu TBF-a kao prvaka ovdašnjeg i kroz druge glazbene stilove debelo i davno proširenog hip hopa.

Na četvrtom studijskom albumu “Nema labavo”, ujedno prvom koji je realizirao s bendom Gole žene, ako ne računamo live album “Folder s golim ženama”, Kandžija se također odmiče od tvrdokornog bavljenja politikom i rapom. U tom odmaku Kandžiji ne nedostaje zdrav svjetonazorski pa i moralni kompas inteligentnog momka koji se uspješno oteo onom istom socio-političkom glibu u kojem najteže grcaju Slavonija i Baranja, a koji je i dalje u primarnom diskursu Generala Wooa.

'Đuro' - pjesma u kojoj Kandžija povlači paralelu između Hrvatske i Afrike

Kandžija u glavi, a potom i u stihovima, perfektno barata socijalnom slikom Hrvatske i svijeta, no iz iste ne izvlači samo jad i beznađe nego se iznad nje uspijeva izdići (crno)humornim opservacijama i (auto)ironijom, mjestimice slijedeći recepturu kojom je Hladno pivo komentiralo društveno-političku situaciju i ekonomsku zbilju tijekom već gotovo četvrt stoljeća duge diskografske karijere.

Kandžija, dakle, nije radikalno promijenio kut gledanja na društvo i politiku u odnosu na prethodni studijski album “Zlatne žbice”, ali je prva studijska suradnja s Golim ženama donijela još dublje poniranje u hibride rapa, funka, disca i raznih žanrova rock glazbe u rasponu od surfa preko psihodelije do hard i alter-rocka pa i tamburice, ako zatreba u kratkom songu o cracku.

Hitoidni refreni

Bilo je takvih naznaka i ranije, ali sada je glazbena sinteza osječkog repera i stilski polivalentnih Golih žena provedena konzekventno i barem jednako kvalitetno pomaku koji je Edo Maajka ostvario s Lexaurinima, da bi od toga nažalost odustao, odnosno Elementalu kad su odlučili postati jak live bend i još prije njih TBF-u, a potom i Dubiozi kolektivu.

Takve “fuzije” u nas su se pokazale tržišno uspješnijima od “čistokrvnog” hip hopa pa se takva “prvoligaška” perspektiva sada otvara i Kandžiji, što je već potvrđeno singlovima “Crkva” u kojoj se sprda s moralnom hipokrizijom mladih katolika i “Đuro” u kojoj povlači paralelu između Hrvatske i Afrike. Kandidata za dobar prolaz u eteru - ponajprije zbog hitoidnih refrena - ima još. Primjerice, “Kruva, masti, paprike” i “Pit i jest i pit” te blues-rap duet s Baretom “Pištolj” i “91” u kojoj “ključno pitanje gdje si bio devedeset i prve” stavlja gdje mu je mjesto - u ropotarnicu povijesti.

U nekoj široj slici Kandžija s Golim ženama ide i tragom Beastie Boysa ili Rage Against The Machine, stapajući kozmopolitski zvuk s lokalnim temama, a to je ovdje bio i ostao najbolji recept za uspjeh. Ako je i krenuo iz blata, Kandžija ima pravo stići do zvijezda!