Je li se Hrvatska umorila od tvrdokornih repera obuzetih sveopćim crnilom koje ne guši samo njezin istok nego njeno gotovo cjelokupno stanovništvo? Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan, ali u posljednje vrijeme veću pažnju medija i publike izazivaju reperi koji u tom sveopćem crnilu uspijevaju iznaći barem ironijsku crtu. Neću reći da su General Woo ili Edo Maajka u defanzivi, no ovih dana u prvi plan hrvatskog, a možda i regionalnog hip hopa izbio je Kandžija Osjekanović i opasno priprijetio još neupitnom statusu TBF-a kao prvaka ovdašnjeg i kroz druge glazbene stilove debelo i davno proširenog hip hopa.
Na četvrtom studijskom albumu “Nema labavo”, ujedno prvom koji je realizirao s bendom Gole žene, ako ne računamo live album “Folder s golim ženama”, Kandžija se također odmiče od tvrdokornog bavljenja politikom i rapom. U tom odmaku Kandžiji ne nedostaje zdrav svjetonazorski pa i moralni kompas inteligentnog momka koji se uspješno oteo onom istom socio-političkom glibu u kojem najteže grcaju Slavonija i Baranja, a koji je i dalje u primarnom diskursu Generala Wooa.
'Đuro' - pjesma u kojoj Kandžija povlači paralelu između Hrvatske i Afrike
Kandžija u glavi, a potom i u stihovima, perfektno barata socijalnom slikom Hrvatske i svijeta, no iz iste ne izvlači samo jad i beznađe nego se iznad nje uspijeva izdići (crno)humornim opservacijama i (auto)ironijom, mjestimice slijedeći recepturu kojom je Hladno pivo komentiralo društveno-političku situaciju i ekonomsku zbilju tijekom već gotovo četvrt stoljeća duge diskografske karijere.
Kandžija, dakle, nije radikalno promijenio kut gledanja na društvo i politiku u odnosu na prethodni studijski album “Zlatne žbice”, ali je prva studijska suradnja s Golim ženama donijela još dublje poniranje u hibride rapa, funka, disca i raznih žanrova rock glazbe u rasponu od surfa preko psihodelije do hard i alter-rocka pa i tamburice, ako zatreba u kratkom songu o cracku.
Hitoidni refreni
Bilo je takvih naznaka i ranije, ali sada je glazbena sinteza osječkog repera i stilski polivalentnih Golih žena provedena konzekventno i barem jednako kvalitetno pomaku koji je Edo Maajka ostvario s Lexaurinima, da bi od toga nažalost odustao, odnosno Elementalu kad su odlučili postati jak live bend i još prije njih TBF-u, a potom i Dubiozi kolektivu.
Takve “fuzije” u nas su se pokazale tržišno uspješnijima od “čistokrvnog” hip hopa pa se takva “prvoligaška” perspektiva sada otvara i Kandžiji, što je već potvrđeno singlovima “Crkva” u kojoj se sprda s moralnom hipokrizijom mladih katolika i “Đuro” u kojoj povlači paralelu između Hrvatske i Afrike. Kandidata za dobar prolaz u eteru - ponajprije zbog hitoidnih refrena - ima još. Primjerice, “Kruva, masti, paprike” i “Pit i jest i pit” te blues-rap duet s Baretom “Pištolj” i “91” u kojoj “ključno pitanje gdje si bio devedeset i prve” stavlja gdje mu je mjesto - u ropotarnicu povijesti.
U nekoj široj slici Kandžija s Golim ženama ide i tragom Beastie Boysa ili Rage Against The Machine, stapajući kozmopolitski zvuk s lokalnim temama, a to je ovdje bio i ostao najbolji recept za uspjeh. Ako je i krenuo iz blata, Kandžija ima pravo stići do zvijezda!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....