Kandidat za album godine: Duhovi starog tonskog studija i ljepota glazbe minulih vremena

Nema više kolovoške diskografske rupe, nova zanimljiva, pa i tržišno jaka glazbena izdanja pristižu i tijekom ovog pakleno vrućeg ljeta, no nije zgorega osvrnuti se unatrag i preslušati barem dio propuštenih naslova ne bi li se među njima otkrio neki esencijalni. A baš takav je četvrti album "Long Lost" grupe Lord Huron koju je prije dvanaestak godina u Los Angelesu osnovao pjevač i gitarist Ben Schneider, inače iz Michigana. Otuda i ime njegovu bendu Lord Huron, prema tamošnjem jezeru Huron, a koji se do publike probio s valom folk-rocka na čijoj je krijesti suvereno surfao sastav Fleet Foxes. I na albumu "Long Lost" Lord Huron će pažljivije slušatelje podsjetiti na Fleet Foxes, no to je samo dio naravi tog sastava jer njihov zamaman glazbeni složenac sačinjen je od najfinijih sastojaka baroque i noir-popa, folk, surf, psihodeličnog i indie-rocka, americane, country & western glazbe.

Retro i izvanvremenski

U tom nizu pjesama čut ćete i odbljeske The Banda, Love, Beach Boysa i CSN&Y, ali i R.E.M., The Jayhawksa, My Morning Jacketa, The Decemberistsa, Calexica, Arctic Monkeysa, pa i pojedinaca poput Richarda Hawleya, Lee Hazlewooda, Scotta Walkera, Duane Eddyja, Brucea Springsteena, Neila Younga. Stoga kritičarska napomena kolege iz magazina Mojoj prema kojoj, premda ga hvali, "Long Lost" zvuči poput "malo Lumineersa, malo Fleet Foxesa", koliko je točna, toliko je i preuska jer posrijedi je sastav koji igra bitno šire.

Eto, Lord Huron su me podsjetili i na zaboravljene australske sastave poput Triffidsa, no mnogo važnije od tih i takvih usporedbi kojima vas pokušavam navesti zašto biste trebali preslušati "Long Lost" jest konačan dojam koji na slušatelja, barem ovog, ostavlja taj bend. Najbliži Lord Huronu po inzistiranju na ukusu i neodstupanju od takvog načela naš je sastav The Strange, a bliskost počiva i na sličnosti kombiniranja gore spomenutih glazbenih žanrova. Nadalje, Lord Huron također spadaju u danas sve rjeđe izvođače koji u prvi plan ističu snažne, i divne melodije, podjednako krasno iznijete velikim twang i akustičnim gitarama, gudačima i vokalnim harmonijama.

Njihov zvuk je grandiozan, ali nikada prenatrpan, od čega boluje gro današnje pop glazbe. "Long Lost" je koliko retro, toliko i vanvremenski komad pop glazbe. Ako i nije više u modi, zacijelo neće izgubiti na dojmu protokom vremena. To je klasik kojeg nažalost nećete čuti na radiju, ali ga zahvaljujući streamingu praktički besplatno možete slušati do mile volje. Najiskrenije, niti jedan album ove godine nisam preslušao toliko mnogo puta u tako malo dana koliko "long Lost", a onda se posvetio i prethodnim izdanjima Lord Hurona. Solidna su im i prva tri albuma, ali ipak nemjerljiva s novim na kojem Ben Schneider sjaji još jačom vokalnom emotivnošću.

Povremeno raščlanjen kratkim umecima, zbog čega se stječe dojam da je posrijedi izgubljena rado emisija iz 60-ih, "Long Lost" je inteligentno složen album koji u fade-out odlazi s petnaestak minuta dugim instrumentalnim loopom nazvanim "Time's Blur". Da, vrijeme zamagljuje štošta, ali ne i ovakve albume čije su pjesme nastale i na bazi potrage benda za pričama i izvođačima koji su nekoć snimali u njihovom studiju Whispering Pines, a kojeg se Schneider domogao prije sedam godina, i to nakon što je bio zatvoren četvrt stoljeća. "Taj studio je poput vremenske kapsule, izgrađen je u 70-ima, a i danas tako izgleda, nismo mu promijenili ni dekor", kaže Schneider. S obzirom da nije pronašao mnogo podataka o napuštenom i zapuštenom studiju, izmislio je niz "likova i priča oko studija" koji je drugi dom njegovog benda "pa čak i glazbu kakvu su možda stvarali oni koji su nekoć u njemu snimali".

Ljepota i magija

Stoga je "Long Lost" album o koliko stvarnim, toliko i o izmaštanim likovima koji su snimali, odnosno nisu snimali svoje pjesme u studiju u kojem Lord Huron doista žive i rade. Te "ghost stories" prate ne samo glazba nego i Schneiderova ulja na platnu kojima taj glazbenik i slikar dočarava likove i fantazije koji se protežu i na prethodna tri djela njegovog benda. Na koncu slušatelj stječe dojam da Schneider, naizgled beznadežno jer kako uhvatiti prošlost, ipak uspješno hvata ljepotu, magiju i eleganciju minulih glazbenih vremena kako bi ih podastro kao iskaz ili dokaz da je štošta prije bilo bolje. Ne morate dijeliti njegovo mišljenje, no niste li ovog ljeta skloni zaključili nešto slično?