DVA ALBUMA VRAĆAJU USPOMENE

KAKO SU KOMUNISTI I NOVI VAL SRUŠILI JUGOSLAVENSKI DISCO Disco groznica o kojoj ne znate ništa jer su je zatrli novi val, politika i narodnjaci

Leri Ahel i Željko Luketić
 Igor Leksić
 

Od 20. rujna domaćim će glazbenim poklonicima biti dostupan dvostruki long play vinil neobična naslova „Socijalistički disco: Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977. – 1987.“.

Izdavač mu je Fox & His Friends, tvrtka koju vode radijski DJ i urednik Leri Ahel i filmolog i kritičar Željko Luketić: dosad su već napravili antologijsko izdanje soundtracka Tomice Simovića za film Dušana Vukotića „Gosti iz galaksije“, kao i maksi singl „Decadance“ poznatog art kolektiva NEP - Nova Europa (dizajner i osnivač „Arkzina“ Dejan Kršić, Anja Rupel iz grupe Videosex, Jovan Ćulibrk, nekoć glazbenik, danas slavonski episkop srpske pravoslavne crkve i dr.).

Njihov novi projekt je neobičan jer mnogi nemaju pojma da je socijalistički disco uopće postojao. Pod navalom uspomena na novi val i sveprisutnost folka prebrisalo ga se kao beznačajnu epizodu, no kad preslušate 18 pjesama na ova dva albuma, pročitate komentare i doznate da Fox & His Friends imaju materijala za još jedno ovakvo izdanje, promijenit ćete nazor na domaću glazbenu povijest. Uostalom, kako se Jugoslavija mogla obraniti od disca, koji je krajem sedamdesetih bio glavni glazbeni trend, „Groznica subotnje večeri“ s Johnom Travoltom veliki kino hit, a već osamdesetih u goste su nam došli Amanda Lear, Boney M i Love Machine, neki od ključnih predstavnika disco groznice.

Na disco su najprije nasrnuli „zabavnjaci“.

Zdenka Vučković napravila je obradu qeer hita Glorie Gaynor „I Will Survive“ (u našem prijevodu “Ja ću preživjeti“), Gaby Novak je u duhu disca otpjevala hit Arsena Dedića „Pjesma je bila život moj“, Krunoslav Kićo Slabinac izveo je pjesmu beskrajno produktivnog Alfija Kabilja „Južni vjetar“ u produkciji Darka „Disco Folk“ Lukača, Ljupka Dimitrovska otpjevala je „Robota“ na nevjerojatan tekst Arsena Dedića („dijelila sam ljubav s jednom napravom, kad treba da me shvati otkažu mu svi aparati“), a Tereza Kesovija napravila je medley svojih hitova za singlicu „Disco 79“.

Zdravko Čolić baš nije bio disco zvijezda, ali nije odbijao usporedbe s Travoltom: uostalom, svoj album „Šta mi radiš“ miksao je u Londonu, gdje je uz Kornelija Kovača na sintetajzerima svirao Hans Zimmer, danas vodeći holivudski skladatelj. Televizijska emisija „Pop Express“ rado je ugošćavala disco izvođače kojih je bilo sve više. Naime, za etablirane estradne zvijezde bilo je to samo koketiranje s prolaznim glazbenim trendom (recimo, Tereza u svojoj diskografiji uopće ne spominje „Disco 79“), no Mirzino jato iz Sarajeva bilo je autentičan proizvod, istina, prilično očita kopija Boney M.

Uz Mirzu Alijagića (karijeru je nastavio kao bas u sarajevskoj operi) pjevale su Gordana Ivandić (sestra Ipe Ivandića iz „Bijelog dugmeta) i Zumreta Midžić, poznatija kao Zuzi Zu: njih hit „Apsolutno tvoj“ osvojio je čitavu zemlju, a album im se prodao u 100 tisuća primjeraka. Sve pjesme skladao im je Sead Lipovača iz grupe Divlje Jagode, a tekstove je napisala hiper produktivna Marina Tucaković. U discu su se okušavale najneočekivanije prinove, poput provokativne Slovenke Moni Kovačić (čijim je fotografijama po Austriji osamdesetih tržio Ivo Sanader), Miss Jugoslavije Ane Sasso (njezin disco „Krenimo Niki“ nastao je u produkciji TV Dubrovnik) ili nogometaša Ivice Šurjaka. Oko disca su se okupila renomirana imena, albume su dizajnirali Mirko Ilić i Boris Ljubičić, skladali su i aranžirali Nenad Vilović, Nikica Kalođera, Đorđe Novković, Gabor Lenđel, Mato Došen i mnogi drugi, a čak je i veteranka Elvira Voća napravila obradu pjesme Kim Wilde „The Second Time“ („Drugo vrijeme“).

Iako je u klubovima disco bio iznimno omiljen, u medijima baš i nije. Krajem sedamdesetih pojavio se rock i pop novi val i osvojio ne samo publiku nego i kritičare. Disco je za njih – kako kaže Luketić – za njih bio „kuruza“, a zavidjeli su im i na tome što su njihovi izvođači mogli angažirati prave orkestre, dok su takvu estravaganciju – i to tek kasnije - sebi mogli dozvoliti samo Bijelo Dugme ili Zdravko Čolić.

U tada vrlo popularnoj emisiji Televizije Beograd „Hit meseca“ koju je vodila Dubravka Marković disco pjesma se nije mogla probiti, ali je zato svaki novitet novog vala pompozno predstavljan. Nije slučajno disco smatran simbolom dekadencije, čak i oko „Groznice subotnje večeri“ vodile su se polemike kvari li taj film socijalističku mladež, zanoseći ih iluzijama da je rad tlaka a subotnji provod u diskaču nešto za što se vrijedi živjeti.

Nije disco bio samo kod nas omrznut (i to u određenim krugovima), kako navodi Luketić, radio voditelj Steve Dahl organizirao je 1979. u Chicagu „Noć uništavanja disca“ u Comiskey Parku, zamolio je svoje slušatelje da donesu bar jednu disko ploču ili bar njezin omot te inscenirao javno spaljivanje. Umjesto očekivanih 10 tisuća, pojavilo ih se 50, a promućurni organizator za to je naplaćivao i ulaznice. Valjda je to jedini takav javni prosvjed protiv glazbe u povijesti (osim onoga kad su se uništavale ploče Beatlesa, nakon što je John Lennon izjavio da su popularniji od Isusa Krista).

Disco glazba imala je burnu i razmjerno kratku povijest. Probila se početkom sedamdesetih iz underground gay klubova, a već sredinom tog desetljeća imala je mega zvijezde poput Done Summer: njezina pjesma „Love to Love You, Babe“ trajala je nešto preko 17 minuta i u tom pogledu predstavljala svojevrstan rekord. Disco glazbom bavili su se i utjecajni producenti Giorgio Moroder i Neil Rodgers, prvi je poslije napravio sjajnu holivudsku karijeru kao skladatelj i aranžer dok je drugi bio jedan od osnivača grupe Chic, koja je smatrala discom za elitu, te radio s Davidom Bowiejem i Dianom Ross. U jednom trenutku američke radio stanice bile su zbilja zagušene discom, koji je potpuno pregazio rock, pa u tom kontekstu treba shvatiti i „Noć uništavanja disca“ u Chicagu. Već od osamdesetih disco se transformira u druge glazbene vrste, pojavio se house i koješta drugog, ali tragove izvornika nalazite i puno kasnije i to kod izvođača koji s takvim nečim nisu baš spojivi.

Ukoliko ste zadržali svoj stari ili nabavili novi gramofon (nešto od toga vjerojatno jeste budući da je vinil ponovno na iznimnoj cijeni), svakako poslušajte bar nešto od „Socijalističkog disca“. Preporučujem manje poznate izvođače kao što su Arian, čija se pjesma „Do posljednjeg daha“ ovdje prvi put objavljuje, nije loša ni Mila Lenac (znamo je kao Milku Čakarun Lenac) sa „Željo luda“, Opatijski suveniri izvode „Vamos A La Plaja“ (produkcija Andrej Baša) s tekstom koji govori ne o uživanju na plaži nego o nuklearnoj kataklizmi, a tu je i Dubravka Jusić sa „Stani, Stani“. Potonja je bila disco senzacija početkom osamdesetih, izdala nekoliko singlica i albuma, imala vrlo uspješne turneje po Sovjetskom Savezu, otac Đelo dosta joj je pomagao u tom razdoblju, no poslije se odlučila za korporativnu karijeru i dogurala do direktorice marketinških komunikacija Agrokor. Naravno, nekadašnji pjevački uspjesi izbrisani su iz njezine poslovne biografije. Vera Kapetanović se sa svojim discom „Ne gubi vreme sa mnom“ (autor Gabor Lenđel) uspjela 1980. probiti na Opatijski festival, no i za nju je danas glazba prošlost, profesorica je na Farmaceutskom fakultetu u Beogradu. Na vinilu je i „I'm Gonna Get Your Love“ majstora Hammond orgulja Romana Butine, inače diplomiranog liječnika, oko čije je smrti na KBC Rebru svojedobno izbio pravi skandal, supruga mu uopće nije dobila obdukcijski nalaz, a još su navodno na sahrani pomiješali ljesove.

Kako su Ahel i Luketić skupili sve to obilje danas više ne tako poznatih pjesama? Ahel ima emisiju Mutant disco, domaći podcast, koji je dogurao do 335. izdanja, preuzima se čak i u Italiji, Albaniji i Turskoj, i odličan je poznavatelj te vrste glazbe. Luketić je pak nekoć radio na zagrebačkom Radiju 101, dali su mu emisiju u kasne sate u kojoj je sklapao bizarne kolaže i puštao glazbu po vlastitom izboru, uglavnom onu koja nije bila po ukusu ciljnih slušatelja te radio stanice, dakle, puno disca. Najprije su napravili izložbu o tim godinama domaćeg disca u Klovićevim dvorima u Kuli Lotrščak, bilo je to prije tri godine, a točno toliko im je vremena trebalo da osiguraju sva autorska prava i nabave besprijekorne mastere. Ukoliko vam ovo ne bude dovoljno, strpite se dok ne izađe „Socijalistički disko 2“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 21:52