Kada Ivo Pogorelić svira Čajkovskog, vrijeme stane

Do posljednjeg mjesta ispunjena dvorana Lisinski u nedjelju je nestrpljivo čekala da na pozornicu, uz Zagrebačku filharmoniju, stupi jedna od najzačudnijih i najunikatnijih glazbenih osobnosti, veliki pijanist Ivo Pogorelić.

Napetost i nestrpljenje bili su posljedica dobro znane činjenice da će Pogorelić ponovno stvoriti nešto svoje, vlastito.

Tako je i bilo. Čajkovskijev Prvi koncert za klavir i orkestar Pogorelić je prisvojio, razgradio te ga vratio u svijet ispunjen vlastitim duhom.

Lišen patetike

I dok su pojedini trenuci nedjeljne izvedbe šarmantno podsjećali na legendarnu snimku ovog djela, što ju je Pogorelić ostvario s Londonskim simfonijskim orkestrom 1986. godine, pod ravnanjem maestra Claudia Abbada, ostatak koncerta pružio je ipak nešto drugačiju sliku Čajkovskog.

Lišen prekomjerne snage i grubosti, primjetno već u početnim akordima koje donosi klavir, a posebno patetike, Pogorelićev je Čajkovski danas, nakon 25 godina, zvučao intimno, kontemplativno, a dojam nisu umanjili niti pojedini krivi tonovi, koji su se maestru ipak potkrali.

Vrlo zaokružen ton i jasnoća kojom Pogorelić svira, davali su dojam da ne svira po klavijaturi, već prebire kristaliće leda.

No sasvim poseban svijet Pogorelić je stvorio u solističkim kadencama, u kojima je vrijeme doista stajalo, a sve, pa i glazbena materija, bili podređeni njegovoj umjetničkoj misli.

Kvaliteta oscilirala

Poklonicima Čajkovskog takve se kadence nisu morale svidjeti, no Pogorelićevim obožavateljima zasigurno jesu. Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem maestra Kitajenka nije se, nažalost, predstavila suvereno kao što bismo poželjeli. Kvaliteta njihove izvedbe te je večeri primjetno oscilirala, krećući se od odličnih trenutaka do izraženo slabijih.

Limeni puhači, najslabija karika večeri, narušili su tako dojam već samog početka koncerta, a cijeli Čajkovskijev Koncert Filharmonija je prezentirala pomalo tromo, ne ostvarujući uvijek dovoljno aktivan dijalog sa solistom.

Pohvala gudačima

Najviše je zasmetalo “raslojavanje” dionica u pogledu tempa, koje se provlačilo kroz cijeli koncert.

S druge, pak, strane, pojedine su stranice partiture izveli upečatljivo, posebice posljednji stavak, u kojem kao da su se napokon razbudili; svirali su moćno i angažirano, a posebno treba pohvaliti gudače, čija je izvedba bila na razini tijekom čitavog koncerta.

U drugom dijelu koncerta Filharmonija je izvela Drugu simfoniju Sergeja Rahmanjinova. Bila je to korektna izvedba, s velikim htijenjem, no i s određenim nepreciznostima. Koncepcijski dobro osmišljeno, ali izvedbeno nesavršeno.