Jesmo li dobili ‘A Hard Day's Night’ za 21. stoljeće? Ne baš, no ipak povedite svoju djecu u kino

Boy bandovi su pop fenomen koji odbija umrijeti. Taman kad čovjek pomisli da je nemoguće izmisliti neki novi boy band koji će globalno zaluditi tinejdžere, a činilo se tako nakon “odlaska u povijest” Backstreet Boysa, Take Thata koji su uspjeli ostvariti izuzetno uspješan comeback i N’synca čiji je Justin Timberlake planetarna pop zvijezda, ipak se iznađe mogućnost za još jednu inačicu starog pop fenomena zvanog boy band.

Notorni Cowell

Njegove korijene moguće je trasirati sve do The Jackson 5, The Osmondsa, The Monkeesa, pa čak i The Beatlesa, čije je rane godine lako usporediti sa zaluđenošću tinejdžera kasnijim boy bandovima. Naravno, The Beatles su bili jedinstveni, ali teško se oteti dojmu kako recentni dokumentarac o trenutno najpopularnijem boy bandu One Direction, “This Is Us”, njihovim fanovima znači ono isto što je tada obožavateljima Beatlesa predstavljao “A Hard Day’s Night”.

Nakon dva albuma prodana u nakladi višoj od deset milijuna primjeraka i dvadesetak milijuna prodanih singlova ne čudi odluka o snimanju “insajderskog” dokumentarca o boy bandu koji je izmislio notorni Simon Cowell, jedan od najomraženijih mogula današnje glazbene industrije koju je uvelike izmijenio reality-show TV progamima The X Factor. Svako toliko, naime, pobjednici ili finalisti tog TV natječaja za “glazbene talente” probiju se do vrhova top lista.

One Direction negdje su na pola puta između stvarnih talenata i pop pošasti koja vam ide na živce. Spašava ih to što su za razliku od Justina Biebera simpatični, razbarušeni klinci na čijem je predugom drugom albumu “Take Me Home” relativno solidno izbalansiran power pop s nečime što bismo mogli nazvati soft-rockom za klince, ali i izlizanim dance-pop matricama. Da imam sina ili kćer između sedam i dvanaest godina starosti, ne bih se zabrinuo ako mu se sviđaju One Direction . Ono što najviše čudi kod filma “This Is Us”, čije kamere One Direction prate na šestomjesečnoj koncertnoj turneji, odabir je režisera. Naime, 42-godišnji Morgan Spurlock autor je dokumentaraca o pogubnosti McDonaldsa (“Super Size Me”), perfidnom oglašavanju brendova u filmovima (“The Greatest Movie Ever Sold”) i naravi i naličju borbe protiv terorizma (“Where In The World Is Osama Bin Laden?”). Nekako je teško zamisliti da autor takvih, antikorporativnih pa i antidržavnih filmova pristaje biti “mušica na zidu” tijekom turneje One Directiona.

Uragan slave

Spurlock kaže kako ga je na snimanje filma potaklo svo to ludilo koje prati One Direction, odnosno uragan slave i popularnosti u koji su ubačeni klinci što kroz “oluju svih oluja” pop glazbe 21. stoljeća trebaju još i odrasti. Ističe i da “control freak” Cowell nije zadirao u njegovu autorsku slobodu, kako tijekom snimanja, tako ni tijekom montaže filma “This Is Us”, netom puštenog u optjecaj.

Tako se u filmu našlo prostora za dirljive obiteljske trenutke klinaca iz benda, poput onog kad jedan od njih majci poklanja kuću kupljenu od svoje zarade, ali i glasove kritičara koji smatraju kako ti klinci uživaju popularnost koju ničime ne zavređuju.

S druge strane, možda kroz kameru filmaša poput Spurlocka i nije nezanimljivo vidjeti kako je to biti članom jednog od planetarno najpopularnijeg sastava. Navodno su Niall, Zay, Liam, Harry i Louis svjesni da im je mana pala s neba i da na tome trebaju biti zahvalni jer ih, smatra Spurlock, slava i popularnost nisu iskvarili. Kako god okrenuli, Simon Cowell i fanovi One Directiona ipak su na dobitku. Čak i ako su recenzije “This Is Us” negativne, a za sada pretežito jesu. U konačnici One Direction ipak nisu The Beatles, a ni “This Is Us”, slažu se recenzenti, nije “A Hard Day's Night”. No, i ovako će kapnuti neka pinka. Dokumentarci i boy bandovi ionako su “opet u modi”.