Sve ono što sam već dulje od četvrt stoljeća zamišljao o nastupima The Afghan Whigsa, posebice nakon ponovnog okupljanja 2012. godine, a što namjerno nisam želio provjeravati kroz koncertne “ficleke” s YouTubea, napokon sam u nedjelju dobio u Tvornici kulture.
I debelo više jer posrijedi je bio jedan od najveličanstvenijih i najperfektnijih nastupa kojima sam prisustvovao u ovom mileniju, ne samo u Zagrebu nego gdje su me već odveli posao i želja za live uzbuđenjima.
Od uvodnih “Birdland” i “Arabian Heights” do bisa začetog s “Royal Cream” i okončanog s “Faded”, kad sam pomislio kako bi bilo lijepo da se pretvorim u eter i postanem bestjelesna duša bez okova bolestima izmučenog tijela, bili smo nošeni valovima emocija Grega Dullija i zavodljive buke njegova benda u kojem su se povremeno ukrštale čak četiri električne gitare.
Postpunk sastav
Zapravo, patetični i tijelom i duhom sve nemoćniji glazbeni kritičar ne može pronaći riječi kojima bi opisao ljepotu, snagu, strast i uzbudljivost nastupa The Afghan Whigsa. U jednom trenu činilo se da smo s Dullijem u orahovoj ljusci koju nose valovi “perfektne oluje”, ipak znajući da ćemo se pod njegovim vodstvom dočepati sigurne luke. Čas kasnije, njihova se glazba pretvarala u najstrastveniji seks koji možete pojmiti. Tren poslije vulkansku lavu uspijevaju pretvoriti u najperfektniji švicarski sat.
Može se tako unedogled, a da zapravo i ne zagrebemo po pravoj dojmljivosti njihova nastupa. Relativno preciznijim pojmovima iz vokabulara rock-kritike jasno je da su The Afghan Whigs nepojmljivo ukusan art-rock bend, silovit poput najsnažnijih mastodonata hard rocka u samoubojstvenom stampedu. No oni su i postpunk sastav obuzet bjesnilom i autodestrukcijom grunge-rocka, na čijem su se rubu pojavili koncem 80-ih, ali i gothic-rock sastav koji izvodi soul.
Velika nepravda
Da se Dulli rodio dvadeset ili trideset godina ranije kao crnac, a ne bijelac nalik kolegi kritičaru klasične glazbe Branimiru Pofuku, vjerojatno bi postao jedan od pjevača kalibra Otisa Reddinga. Falsetom, ali i rašpavim urlicima metaforički je krvario pred nama u pjesmama čija raznovrsnost - zahvaljujući i povremenim uletima violine, klavijatura i violončela - nadilazi njihove ranije radove. U svakom slučaju, povratnički albumi “Do The Beast” i “In Spades”, potvrđuje to i ovaj koncert, jednako su dobri, ako ne i impresivniji od kultnih “Congregation” i “Black Love” iz 90-ih. Nije nepravda što Pearl Jam i danas s lakoćom rasprodaju najveće dvorane, pa i stadione, ali nepravda je što to isto ne mogu i The Afghan Whigs. Zauzvrat, privilegij je tako “napucan” stroj gledati u napola pregrađenoj Tvornici kulture, što je ipak sramota za Zagreb.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....