Možda je glupo uzore mnogobrojnim kantautoricama, stasalima u 21. stoljeću, iskati samo među nešto starijim kolegicama, no moglo bi se reći kako, generalno gledano, jedne slijede nit Joni Mitchell, druge crtu Carole King, treće nasljeđe Patti Smith, a četvrte trag Kate Bush. Kako su u 90-ima utjecajnima, po sličnom modelu, postale Alanis Morissette, Tori Amos, Bjork i PJ Harvey, tako bi se moglo reći da u ovoj dekadi među potencijalno najutjecajnije spada St. Vincent. Anne Erin Clark, kako joj je pravo ime, rođena je 1982. godine u Tulsi, Oklahoma, veći dio odrastanja provela u Dallasu, Texas, studirala glazbu tri godine na prestižnom Berkleeju u Bostonu da bi se potom vratila u Dallas i pridružila tamošnjem kolektivu/zboru Polyphonic Spree pa surađivala s eklektičnim folk/baroque-pop kantautorom Sufjanom Stevensom prije negoli je 2007. godine objavila debi “Marry Me”, a potom i drugi album “Actor” (2009.).
S trećim, “Strange Mercy” 2011. godine iznenađujuće je ušla u Top 20 najprodavanijih albuma u Americi da bi već naredne godine objavila zajednički album “Love This Giant” s Davidom Byrneom. Bio je to “match made in heaven”, koliko po sličnosti u izgledu, još više po srodnosti u promišljanju i stvaranju glazbe nakon kojeg je uslijedio ponovno solistički album “St. Vincent” (2014.) kojim je Annie potvrdila da je izvanserijska kantautorica, vješta u rasponu od fusion-jazza preko post-punka do synth-popa. Podjednako je bila dojmljiva u mirnijim i tišim skladbama kao i u onim bučnijima, bez obzira na instrumentarij, a najfascinantnija jer je i “frikuša” i kalibar pop zvijezde.
To da istovremeno bude i štof za top liste i neupitna umjetnica, i futuro i retro, i cool i pop, i otkačena i konvencionalna, najjače je oružje njezinog petog albuma “Masseduction”, barem podjednako dobrog, ako ne i boljeg od njezinog dosadašnjeg vrhunca karijere “St. Vincent”. Posrijedi je slična “špranca” u kojoj ovaj put gostuju i glazbenici poput jazz-zvijezde Kamasija Washingtona, basista Pina Palladina, pedal steel gitarista Grega Leisza, pijanista Thomasa Bartletta, kantautorice Jenny Lewis (ex-Rilo Kiley) i “programera” Jacka Antonoffa, glavnog suradnika “našoj” Lorde na njezinom recentnom albumu “Melodrama”.
Iznimno je dojmljiv način na koji St. Vincent - u produkciji provjerenog Johna Congletona, također sklonog žanrovski raznolikim izvođačima u rasponu od Swansa preko Blondie do Nelly Furtado - stapa synth i dream-pop, glam i art-rock, new wave i post-punk, avangardniji materijal i potencijalne pop hitove. U tome je čas Joni Mitchell, čas Kate Bush, čas Carole King, ali i bliska Bowieju, Becku i Byrneu. Ne manje bitno, s potonjim dijeli sklonost analizi ljudi u kovitlacu “modernih vremena” jer je sposobna ispisati inteligentne opservacije o moći, seksu, ljubavnim vezama, drogama, starenju i smrti, odnosno o onome što ljude najviše goni na životnu utrku, ali i što ih u istoj često tjera u tjeskobu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....