PETAK U DOMU SPORTOVA

IZ NOVE EMIGRANTSKE HIT DESTINACIJE STIŽU ISLANDSKI BOGOVI ART-ROCKA Kad prvi put čuje Sigur Ros, čovjek zine kao kad prvi put ugleda auroru borealis

 Profimedia, Uppa entertainment
 

Zahuktala se rasprava je li na Islandu – novoj "hit" destinaciji među hrvatskim ekonomskim pa i političkim emigrantima jer mnogi odavde sele i zbog katastrofalne politike, koja im ugrožava zdravlje i egzistenciju koliko i urušena ekonomija – dobro ili loše. I dok ta debata traje na hrvatskim portalima, eto nama za promjenu, ali samo u sklopu jednodnevnog koncertnog posjeta, eminentnog islandskog sastava Sigur Ros koji je ovojesensku europsku truneju započeo u O2 Areni u Manchesteru (16. rujna), a završit će je u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu (20. listopada).

Tu i tamo dolazili su u Hrvatsku i neki drugi islandski izvođači, prije nekoliko godina na INmusic i simpatična folk-pop skupina Of Monsters And Men, no ovaj, premijerni posjet Sigur Rosa podsjetio me na koncert kojeg je 20. studenoga 1989. godine, također u Maloj dvorani Doma sportova, održala islandska post-punk grupa The Sugarcubes u kojoj je tada pjevala i u to doba još relativno nepoznata Bjork koja će četiri godine kasnije započeti solističku diskografsku karijeru i postati ne samo islandska nego i svjetska (avangardna) pop diva.

Zanimljivo, prošle godine je u Zagrebu gostovao i njezin kolega iz The Sugarcubesa, ali sada kao književnik, Sigurjón Birgir Sigurdson. Još interesantnije, u debatama oko toga kakav je islandski "život na sjeveru", netko je potegnuo i problem alkoholizma, kao da u u Hrvatskoj problema s time nemamo, ali nitko se nije osvrnuo na činjenicu koliko je na Islandu živa kultura pisanja i čitanja knjiga (najviše po glavi stanovnika u cijelome svijetu, ako se ne varam), odnosno slušanja i stvaranja glazbe (jer je nevjerojatno koliko je sjajnih glazbenika poteklo s tog otoka čija populacija danas broji nešto više od brojkom skromnih, no duhom velikih 330.000 ljudi).

Ako ćemo pravo, jer toliko im je jaka i važna kultura, nije lako ni na tako malom Islandu postati važan glazbenik, a kamoli se poput nekadšanjih Vikinga otisnuti i, samo sada s glazbom a ne oružjem, osvojiti svijet. No baš je to uspjelo sastavu Sigur Ros i to bez među islandskim glazbenicima uobičajene uporabe engleskog jezika. Isti, naime, članovima Sigur Rosa služi samo za poslovnu i medijsku komunikaciju dok u pjesmama rabe domicilni islandski, strancima prilično zaguljeni jezik iz grupe germanskih i nordijskih jezika. K vragu, već i s imenom benda imamo problem. Em su se nazvali po Sigurros, sestri pjevača Jonsija Birgissona, em to može značiti i "Pobjeda ruža", ali i "Pobjeda" i "Ruža". Stoga me doista nemojte pitati o čemu to pjevaju Sigur Ros jer na to pitanje u nas bi mogli odgovoriti samo neki od stručnjaka za nordijske ili starogermanske jezike poput kolege, književnika i prevoditelja Borisa Perića koji je pak bio dovoljno lud i hrabar da se upusti na njemački, kažu jezikoslovci, nepojmljivo dobro prevesti Krležine "Balade Petrice Kerempuha".

Uz to, Sigur Ros nisu ni blizu komercijalnosti nekih od skandinavskih sastava poput Roxette, The Cardigansa ili H.I.M., a kamoli ABBA-e pa je njihov internacionalni uspjeh još začudniji. Do vraga, ne larmaju ni neki heavy, thrash, death ili black metal kojeg Skandinavci izvoze poput Volva i Gripena – ponovo, dajte odustanite od kupnje borbenih aviona jer Hrvatskoj su potrebnije daleko važnije stvari i prava – nego prilično učahurenu varijantu post, art i eksperimentalnog rocka.

No kad se iz te čahure otrgnu oluje gitara ponad kojih leluja Jonsijev neodoljiv falseto, onda dobijete nevjerajatan rasplamsaj boja i emocija na koje, kad ih prvi put čuje, čovjek zine kao kad prvi put ugleda nebeski ples aurore boreralis. Bit će da je tome tako jer momci iz Sigur Rosa nemaju srama skladati melodije koje unatoč nepoznavanju jezika još dugo ostaju u uhu slušatelja, a derivirane su iz nasljeđa ne samo The Sugarcubesa nego i Radioheada, U2, Sonic Youtha, The Curea, Mercury Reva i My Bloody Valentinea, ali i skladatelja klasične glazbe poput Griega i Mendehlssona.

Najbliži rođaci Sigur Rosa iz generacijski bliskih sastava su škotski Mogwai i kanadski Godspeed You Black Emperor koje smo imali prigodu gledati u Močvari i Pauku, a na sedmom i još uvijek zadnjem albumu "Kveikur" (2013) zvučna slika ipak je donekle bila zaoštrenija, tvrđa i mračnija te manje eterična nego na ranijim izdanjima benda, gitare glasnije, ritmovi razvedeniji, a na krešenda ne treba više čekati do kraja skladbi. Ako su nekoć bili glacijalno mirni, Sigur Ros posljednjih godina, barem povremeno, zvuče kao da su se ledenjaci napokon odlučili odlomiti i pasti u more, a zima ustuknuti pred ljetom. Ono što se nije promijenilo anđeoska je ljepota Jonsijevog falseta zbog kojeg i nije bitno na kojem jeziku pjeva unutar kozmičkog reda glazbe Sigur Rosa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:30