Glazbeni genij koji je ušao u legendu svojim melodijama za spaghetti westerne

Poznavateljima povijesti filma, ali i većini ljudi koji samo vole gledati filmove, Ennio Morricone je najvjerojatnije prva asocijacija na posao kompozitora filmske glazbe. Ne samo zbog tvrde činjenice da je skladao glazbu za više od 500 filmova i serija nego prvenstveno zbog spaghetti westerna u kojima je njegova glazba, posebice kad je radio na filmovima režisera Sergia Leonea, igrala barem treću glavnu ulogu, uz role Clinta Eastwooda i Lee Van Cleefa, primjerice. Koliko god njihove gluma, zahvaljujući kadriranju i režiji Leonea, bila uvjerljiva i rječita, iako su likovi koje su utjelovili bili škrti na riječima, toliko su njihovi ledeni pogledi, nervozno žvakanje cigara, mamuzanje konja, stajanje na obzoru, potezanje revolvera ili vađenje džepnog sata nezamislivi bez atmosferične glazbe Ennija Morriconea koji je fićukom, imitacijom hukanja sove, jezivo usamljenom usnom harmonikom, twang-zvukom električne gitare koju je među prvima uveo u filmsku glazbu, drombuljom, basovima bogatom pratnjom orkestra, pucnjem puške, njištanjem konja i gromkim zbornim vokalima davao ugođaj scenama te cijelim filmovima kojih se kao kompozitor dohvatio. Njegovi “filmski komadi” često su nastavili i zaseban život kao legendarne glazbene teme koje su bile rado slušane i neovisno od filmova za čije su potrebe skladani. Sklon sam i tezi da je Morricone jedan od najvećih skladatelja glazbe 20. stoljeća ma o kojoj glazbi polemizirali.

Počeci na RAI-ju

Stariji ili upućeniji poznavatelji filma na spomen Morriconea, pak, sjetit će se Dimitrija Tiomkina koji mu je prethodio kao veliki kompozitor glazbe za klasične westerne te mu se pokazao kao glavni uzor. Neki njihovi postupci su slični, neki posve različiti, ali ono što je najzanimljivije je da su dvije faze najameričkijeg filmskog žanra glazbom ovjekovječili jedan Talijan iz Vječnog grada i jedan Rus iz Ukrajine po kojoj se danas, nažalost, puca iz mnogo težeg oružja od onog koji su rabili western-heroji kojima su Tiomkin i Morricone glazbom udahnuli dobar komad filmske osobnosti. Možemo polomiti koje koplje u raspravi, ali Ennio Morricone, “ako ništa drugo”, najveći je skladatelj filmske glazbe u povijesti, a s njegovom težinom i ugledom mogu se eventualno nositi spomenuti Tiomkin, John Williams, Max Steiner, Jerry Goldsmith, Lalo Schifrin, John Barry. Po dojmljivosti određenih filmskih tema, premda su skladali manji opus od Morriconea, često i na radikalno drukčiji način, često uz sintisajzere. Možda u to birano društvo valja još ubrojiti Vangelisa i Johna Carpentera s kojim je Morricone također surađivao.

Prije ulaska u filmsku glazbu i spaghetti westerne tijekom 60-ih Morricone (rođen 10. studenog 1928. godine) bavio se jazzom, klasičnom glazbom i aranžiranjem zabavne glazbe za potrebe RAI-a, a kasnije i za talijanski ogranak američke diskografske kompanije RCA te talijanske zvijezde kancone poput Rite Pavone, Giannija Morandija, Milve, Mine i drugih, da bi na San Remu 1964. godine skladbu “Ogni volta” (“Every Time”), koju je napisao zajedno s Robyjem Ferranteom, otpjevao Paul Anka. Spomenuti singl bio je prodan u tri milijuna primjeraka, no tijekom 50-ih Morricone, čiji je otac Mario bio trubač, nije baš lagodno živio od glazbe, iako je bio iznimno talentiran. Prvu skladbu skladao je sa šest godina, a u trinaestoj je na konzervatoriju upisao kompoziciju, trubu i zbor. Malo nakon rata završava studij i u oslobođenoj, ali siromašnoj Italiji počinje skladati prva djela klasične glazbe i kao ghost-writer ili “autor iz sjene” pod imenima Dan Savio i Leo Nichols asistirati tada poznatijim i etabliranim talijanskim autorima filmske glazbe, no prvi pravi debi u filmskoj glazbi dočekat će 1961. godine s partiturama za “Il Federale” Luciana Salcea s kojim će surađivati neko vrijeme.

Svestrani umjetnik

Duhom nemirni i interesima svestrani Morricone 1964. godine ulazi i u područje avangardne glazbe kao član kompozitorskog “kolektiva” Gruppo di Improvvisazione di Nuova consonanza (G.I.Nc.) s kojim snima sedam albuma za Deutche Gramophone. Najpoznatiji od tih albuma je “The Feed-back” iz 1970. godine, sraz atonalne, jazz i funk glazbe čiji su segmenti kasnije bili rabljeni i kao semplovi u određenim hip-hop skladbama. Premda cijenjen, taj dio njegovog opusa definitivno je mnogo manje poznat od opusa za spaghetti westerne koji punom snagom započinje također 1964. godine za film “Za šaku dolara” Sergia Leonea s kojim je jedno vrijeme išao u školu. To je onaj početak povijesne role po kojoj će mnogi pamtiti i zbog koje će mnogi veličati Morriconea čiji prvi filmski “scoreovi” za talijanske komedije iz ranih 60-ih nisu davali do znanja u kakvog bi se genijalnog skladatelja mogao razviti.

Doduše, ima i elemenata komičnoga u njegovim “napetim” radovima za Leonea koji često pojačavaju dramatičnost ili scene nasilja u njegovim filmovima, no teško da je “komika” prva asocijacija pri susretu sa sugestivnim Morriconeovim spaghetti western temama koje gotovo da postaju zaseban glazbeni žanr ili barem začin glazbi mnogim bendovima americane poput Calexica ili Giant Sanda, a u velike štovatelje njegovog opusa definitivno valja ubrojiti i naše The Bambi Molesterse. Njihov lider i gitarist Dalibor Pavičić u čast Morriconea osmislio je i uz pomoć surf-rock bendova s raznih krajeva svijeta početkom 21. stoljeća za Dancing Bear realizirao sjajnu kompilaciju “For A Few Guitars More: A Tribute To Morricone’s Spaghetti Western Themes” s obradama Enniovih “ultimativnih” skladbi iz dana ponosa i slave talijanskih vesterna. Godine 2007. na albumu “We All Love Morricone” sudjelovali su Metallica, Spingsteen, Sarah, Brightman i Bocelli.

I mimo spagheti westerna, po kojima je postao najimpozantniji i ostao najpoznatiji, Morriconeov opus je nevjerojatan. “Misija” Rollanda Joffea jedno je vrijeme bila najprodavaniji soundtrack, a više od tri milijuna primjeraka, uz soundtrack za “Dobar, loš, zao” Leonea, ostvario je i soundtrack za “Profesionalca” s Belmondom. Morricone je radio s cijelom plejadom talijanskih redatelja ( Corbucci, Faenza, Pasolini, Bertolucci, Argento, Damiani, braća Taviani...), ali i nizom “holivudskih redatelja”, uključivši Boormana (“Egzorcist 2”), de Palmu (“Nedodirljivi”), Polanskog (“Frantic”), Levinsona (“Bugsy”), Stonea (“U Turn”) i Malicka za čiji “Days Of Heaven” prima prvu nominaciju za Oscara, no s Leoneom je doista “ujahao u legendu”.

Impresivan opus

Početkom 21. stoljeća, nakon rada na filmu “Ripley's Game” s Malkovichem, završava njegova suradnja s “holivudskim redateljima” i otada uglavnom radi na velikim europskim koprodukcijskim serijama poput one o Karolu Wojtyli koji postaje Ivan Pavao II, a od kasnih 80-ih najčešće surađuje s talijanskim redateljem Giuseppeom Tornatoreom, u nas najpoznatijem po filmu “Malena” s Monicom Bellucci. Početkom 21. stoljeća Morricone započinje učestalo koncertiranje s Orchestra Roma Sinfonietta s kojim izvodi vlastite skladbe iz golemog opusa, a u povodu 50. obljetnice stvaralaštva filmske glazbe, iako je ono i nešto duže, trebao bi 11. travnja 2015. godine doći i u zagrebačku Arenu. Tako je zapisano na web stranicama booking agencije In Touch Entertainment koja diljem Europe organizira Morriconeovu turneju “50 Years Of Music”. Morricone na tim koncertima, kao što znate ili pretpostavljate, dirigira orkestrom, no možete li se sjetiti još kojeg dirigenta, ujedno i skladatelja, s tako velikim, značajnm i krasnim opusom vlastitih djela?