Glazbena senzacija u Zagrebu! Evo kako uspjeti iz male sredine, kako u tome pomaže vježba: ‘Rakija, vino, ali i zdrava kuhinja‘

Netom prije koncerta u zagrebačkom Hard Place-u 7.3. razgovarali smo s Arturom Menezesom, po mnogima najvećom gitarističkom zvijezdom današnjice. Dotaknuli smo se tema nošenja s gustim rasporedom nastupa, kako u tome može pomoći vino i rakija; kako graditi zvuk na povijesnim temeljima i pritom dodati svoj izričaj; ali i komentirali hrvatsku Billboard ljestvicu – Hiljsona i Thompsona.

Ovo ti je drugi put u Zagrebu, na ovoj turneji promoviraš svoj posljednji EP AM/FM. Novi materijal svoje korijene ima u tradicionalnom bluesu, ali sadrži i elemente iz sonično težih žanrova. Kako pronalaziš ravnotežu između tradicionalnog bluesa i modernih elemenata u svojoj glazbi?

- Većina glazbe koju sviram ima korijene u bluesu, poput rocka i sličnih stvari, tako da mi ravnoteža dolazi prirodno. Promjene u glazbi su počele od mog prvog albuma iako sam i sam na početku karijere bio veoma tradicionalan oko bluesa. Prilikom svog prvog posjeta Chicagu, kada sam vidio ljude koji miješaju tradiciju i moderno sam ih smatrao krivima. Mislio sam kako blues mora biti 12-taktni ili 8-taktni s dominantnim akordima i molskom pentatonikom. Ali, brzo sam se osvijestio. Shvatio sam da ja nisam iz Chicaga, zašto bi bio tako tako izbirljiv i tradicionalan u vezi toga, ako dolazim iz druge zemlje i imam svoje naslijeđe.

Vrlo mlad si ostvario zavidnu karijeru i svirao s velikanima poput Buddy Guyja, Zakk Wyldea i niz drugih gitarističkih legendi te si s njima dijelio i kultne pozornice poput Claptonovog Crossroads festivala. Kakav je osjećaj bio mladome Arturu Menezesu iz Brazila nastupati s takvim velikanima na tako kultnim pozornicama?

- Osjećaj je danas, kao i prvi put, nevjerojatan. U Chicagu sam svirao s Buddy Guyjem u njegovom klubu i tada su me svi ispitivali jesam li nervozan i imam li tremu. Ali, nisam mogao biti nervozan kada znam sve njegove pjesme i obožavam njegov rad. Kada sam svirao s njim, osjećaj je bio kao da sviram kod kuće jer kao mali u Brazilu bi slušao i svirao uz njegove pjesme. Slično je i prilikom nastupa na Crossroads-u gdje osjećaj nervoze pobijedim s dobrom pripremljenošću. Uvijek sam zahvalan na prilici, ali sam i svjestan kako sam je iskoristio jer sam jako dugo jako marljivo radio.

Artur Menezes jedno je od vodećih imena novog blues vala

Lucas Parisi/Rocksvirke

U jednome od svojih intervjua si rekao kako pokušavaš slušati što manje blues glazbe kako glazba koju stvaraš ne bi bila previše nalik već postojećoj. Kakvu glazbu slušaš u svoje slobodno vrijeme?

- Ono što slušam se mijenja skoro svaki dan, a trenutno slušam australski bend Hiatus Kaiyote. Oni mi fantastično kombiniraju stilove. Većinom slušam glazbu koja nije gitaristički nastrojena, ali ako slušam nešto što ima puno gitare to je zato što mi se sviđa tekst pjesme i vokal. Na primjer, puno slušam Doylea Bramhalla II jer volim njegovo pisanje i njegovu glazbu, ali on je istovremeno i odličan gitarist.

Mogu li ti pustiti dvije pjesme koje se već mjesecima bore za prvo mjesto na Billboardovoj ljestvici najslušanije glazbe u Hrvatskoj? Riječ je o hitovima pjevačice Miach u suradnji s Hiljsonom Mandelom te pjesme Marka Perkovića Thompsona.

- Naravno. Prva stvar (Anđeo op. a.) nije moj stil, a s drugom (Ako ne znaš šta je bilo, op. a.) bi se više povezao jer čujem prave instrumente i vokal. Nema artefakta na vokalu. Ali, nisu ni jedna ni druga moj stil jer slušam više glazbu starog kova. No, o ukusima se ne raspravlja i poštujem svakoga tko sluša ono što voli.

Jučer si nastupao u Beogradu, danas u Zagrebu, a sutra već u Budimpešti. Kako podnosiš tako zahtjevan tempo i kako se nosiš s osjećajem umora? Imaš li svoje rituale?

- Baš o tome često razgovaram sa svojom partnericom, Pops Magellan, koja također ima svoju solo karijeru, ali svira i s drugima. Zanimljiva je to tema jer putujući i svirajući diljem svijeta se umaramo, starimo. Letovi znaju biti nezgodni zbog jet-laga, pa mi treba nekoliko dana da se oporavim kada letim iz SAD-a u Europu. Putovanje i umor su problem više za glasnice nego sviranje jer se prilikom sviranja udubim i svirka teče, dok neispavanost uzrokuje bol u grlu. A posebnih rituala nemam. Kada sam u Europi uživam u hrani jer kvalitetom podsjeća na Brazil.

Kako izgleda život na turneji u čast velikog Jimija Hendrixa; sviranje na sceni s velikanima bluesa; dolazak iz Brazila u Sjedinjene Američke Države i dobivanje američkog državljanstva pogledajte u cijelom razgovoru: