Frontmen Gustafa: 'Kod nas su svi moralni heroji dok se na stolu ne pojave pare'

Rundek je nažalost, na jedan način, postao alternativa. Tvrdim i za Gustafe slično, nevezano za ovogodišnji Porin. Mi smo s istim repertoarom s kojim smo nekad bili gotovo na rubu estrade, u današnjem društvu postali alternativa, i to je samo pokazatelj društvene situacije u kojoj smo trenutačno. Toliko je sve otišlo nizbrdo da je ‘Brkica’ postala alternativa. Na žalost, to je tako. Muzika i kultura općenito su se srozale, mišljenja je Edi Maružin, prvi čovjek istarskih Gustafa, koji će u petak 15. travnja u Tvornici kulture promovirati svoj novi studijski album “Maneštra”. Gustafima je ovo već drugi album s kojim su pripadnici nezavisne scene, jer među prvima su shvatili da je “zlatno doba” prodaje fizičkih izdanja stvar prošlosti. Zagrebački koncert ujedno je i svojevrstan povratak Gustafa na veće zagrebačke pozornice, a o tome zašto ih nije bilo nekoliko sezona u metropoli, Maružin tvrdi: “Jako ugodno me iznenadio poziv Borisa Horvata iz Aquariusa koji želi raditi na našem koncertu u Tvornici jer je to neki pokazatelj da postoji dobra volja da se nešto napravi. Nama zapravo nedostaje logistike jer niti želim, niti imam znanja za preuzimanje menadžmenta i organizaciju velikih koncerata. Pitaju me: ‘Kad ćete u Dom sportova’? Ako mi ga netko ne organizira, onda sigurno nikad. Mi s našim kapacitetom možemo organizirati promocije i rođendanske svirke, sve ostalo u našoj karijeri išlo je uvijek na poziv. Mi se nismo bavili organiziranjem”.

Svjetska zdravstvena organizacija objavila je da su male biofarme budućnost za prehranu čovječanstva. Vi ste poznati kao čovjek koji sam uzgaja svoju hranu. Kako je sve to krenulo u vašem slučaju?

- Krenuo sam, očito ne znajući sam se uključio u trend (smijeh). Moram biti iskren što se tiče prehrane. Godinama sam jeo samo da zadovoljim energetsku potrebu. Na hranu nisam obraćao nikakvu pozornost. Bilo je bitno nešto staviti u sebe i ići dalje. Kod mene je to pomalo krenulo 1995. kad sam se počeo družiti s nekim našim proizvođačima vina, kad sam bio uključen u Kalavojnu, udrugu istarskih somelijera. Naravno da je sa zanimanjem za kvalitetna vina došlo i zanimanje za kvalitetnom hranom. Isprva je to bilo na bazi okusa, a kasnije sam počeo obraćati pozornost na kvalitetu i porijeklo namirnica, a time i na zdravstvenu i energetsku vrijednost. Bio je to splet okolnosti, druženja i čitanja određene literature. Imao sam na placu, kako to u Zagrebu kažete, svoju kumicu, kod koje sam se opskrbljivao jer sam procijenio da je njezino domaće i proizvedeno ekološki. Sve dok jednog jutra nisam došao na tržnicu oko 5 sati, kad se još nije ni otvorila, i zatekao svoju kumicu kako u redu s drugima s placa čeka kamion veleprodaje i od njih kupuje namirnice. Tad sam odlučio ići na izvor, dakle, izravno u vrt. U smislu, ‘Evo ti novac, daj mi taj radič, mrkvu...’. A onda sam shvatio da ni to nije sigurno, dakle, mogu ući u nečiji vrt, a opet ne znam čim je on prskao, čime gnojio, kakvo je sjeme i - opet sam bio u dilemi. Jedini izlaz bio je to da sam uzgajam hranu. I tako je krenula moja avantura. Jest da sam na sto strana zbog obaveza, ali kad sam doma, posvećen sam tome i nastojim maksimalno jesti ono što uzgojim sam. Uzgajam puno kultura osim žitarica, ali uskoro planiram i svoju pšenicu posijati da imam svoje brašno. Nije to toliko teško. Kad sam krenuo, imao sam samo 20 kvadrata, gdje sam isprva htio napraviti svoj zen-bazen, ali sam odustao od toga i odlučio napraviti zen-vrt. Krenuo sam s jednostavnim kulturama, poput blitve, brokule, radiča i shvatio sam veliki kapacitet te zemlje. Od 20 kvadrata naša obitelj je imala pun klinac toga. Naravno, imao smo permakulturni pristup; ako neka kultura ne ide ili raste sporo, mijenja se nekom drugom, dakle parcela ne miruje, nego se stalno iskorištava. I naravno, to me navelo da sve proširim na 1000 kvadrata i dignem plastenik od 100 kvadrata. Kultivirao sam zemlju koja je klasična istarska zemlja, porozna i puna kamenja, dapače, ima tu čitavih kamenih ploča koje se moraju izvaditi ako se misli kultivirati.

Koliko je takav način života i razmišljanja utjecao na naziv novog albuma ‘Maneštra’?

- Izravno nije nimalo, ali na određeni način jest. Što jedeš, takav si, a kakav si, takvu muziku radiš. U neku ruku to je utjecalo na moje stvaralaštvo. ‘Maneštra’ je naziv koji je nastao iz zafrkancije. Prvo treba razjasniti što ide u tu istarsku maneštru da bi se lakše shvatilo. Dakle, uvijek idu tri stvari; krumpir i grah obavezno, i treće je ono po čemu se nazove. Jesu li to koromač, kukuruz, jota, kiselo zelje, pašta, slanutak, svejedno. I naravno, onda se unutra doda malo pršuta, pokoje rebarce, pa malo kože, pa malo uha, pa malo papka, dakle na kraju u maneštri bude svega. Što se tiče albuma, možda je dobro reći da sam se kasno u životu počeo baviti glazbom, kasno sam počeo i slušati glazbu, ali samim time nisam ‘preležao dječje bolesti’ i imao svoje ‘boy bandove’. Hajde, mogu reći da je moja prva dječja bolest, uvjetno rečeno, bio bend Slade. Nakon toga sam prešao na Deep Purple i onda došao do bluesa, i to onih starih bluesera s delte Mississippija. Blues je prva muzika na koju sam se naježio. I uvijek se na mojim albumima nađe poneka blues pjesma, naravno, uvijek malo modificirana, jer mrzim unificirani blues, što najveći broj njih svira. Dakle, počeo sam prije ‘Maneštre’ raditi blues album, ali pošto volim i cumbiu, počeo sam paralelno raditi i cumbia album. Nije mi čak strana ni elektronska muzika, pa sam i s tim eksperimentirao, jer ima i tu puno dobrog. Mogu reći da sam krenuo istovremeno raditi na pet albuma, ali je to na kraju ispao prekrupan zalogaj za mene. Treba raditi na tome 5-6 godina, a opet, svi su od mene očekivali novi album, stalno pitali kad će, i meni je jednostavno pukao film. Pokupio sam ono što je bilo gotovo. U užoj selekciji bile su 22 pjesme, a objavljeno ih je 10. I kad je sve bilo gotovo, onda se nije znalo kako albumu dati ime. Bilo je u onom pogrdnom smislu: ‘Kako toj maneštri dati ime’? I na kraju je to ‘Maneštra’ zazvučalo zanimljivo. Čak sam skoro pao pod utjecaj svoje žene, ona je inače jako kritična prema našem radu i rekla je: ‘Ma nemoj to maneštra, to je tako seljački. To je bez veze’. Sad ima i nekih koji to tumače na način da je taj naziv istovremeno promocija istarske gastronomije. ‘Ma jest vraga’! kažem ja. Nije mi ni na kraj pameti bila promocija gastronomije. Valjda bih nešto bolje smislio.

Rekli ste da vam pjesme najbolje zvuči u samom začetku, kad su instrumentalno ogoljene, i da je uvijek problem kako ih sačuvati takvim kad se počnu dodavati ostali instrumenti. Jeste li ikad planirali nešto minimalističko?

- Jedna stvar je ono što tebi zvoni u glavi, a druga stvar je što si u stanju izvesti i napraviti sam. Tu možda i leži odgovor. Nekad radim i tražim što mi je to zvonilo u glavi, ali se i sam znam pogubiti na tom putu. I ne mogu kriviti nikog iz benda. Jednostavno, pjesma je koncept i u tom konceptu se može dogoditi svašta. To je isto kao da imaš jako dobar teren i na njemu posadiš jako dobru lozu, ali to su samo preduvjeti, a ne garancija. U procesu rasta svašta se može dogoditi. Može se dogoditi da to ne ispadne toliko dobro. Isto je i s pjesmom. S tim da kad imaš u to uključeno puno ljudi, može doći do većih grešaka. To je normalna stvar. E sad, kako to spriječiti, to dolazi s godinama. Tako i ja sve više ulazim u suštinu jer ne dolazim više uplakan iz studija kao prvih godina.

Gustafi su sinonim za bend koji diže raspoloženje. Zanimljivo je kako ste uspjeli biti uglavnom apolitični u ovoj uvijek politički nastrojenoj zemlji.

- Mi smo uvijek na određen način bili opredijeljeni u našoj lokalnoj zajednici. Političari kao političari, teško ćeš naći jednoga koji se bori za narod. Oni se najviše bore za sebe. Njima je važno nešto iskamčiti pod krinkom borbe za narod. Koliko narod ima, vidi se iz toga u kakvoj situaciji živi. Ima jedna stvar u mom radu koje se držim, a to je da neću ići svojim djelovanjem protiv naroda i protiv Boga. S druge strane, nikako da zaboravim što mi je ‘93. rekao pokojni župan Luciano Delbianco: ‘Edi moj, svaka guzica ima svoju cijenu’, ili što bi rekla ona stara narodna izreka: ‘Svi smo mi pederi, ali para nema’. Apolitični smo jer nas nitko ne zove. Ja sam više lijevo nego desno. Ali opet, gledam i te stranke, što je danas lijevo, što je desno? Nitko od njih ne predstavlja ni tebe, ni mene, niti nekog drugog da bi sa sigurnošću rekao, e, to neću, a to hoću. Pokazalo se s tim izborima da nam ne mijenjaju ni na bolje, ni na lošije situaciju u kojoj živimo, kao što će svatko tko je u poziciji da se proda to i učiniti ako dođe u priliku. Svakom guzica zine u prilici. I svatko kasnije za to nađe opravdanje. Nama se jednom dogodila situacija s tom politikom iz koje sam se jedva izvukao.

Konkretno?

- Te 1993. odbio sam 180 tisuća njemačkih maraka, što bi danas bio ekvivalent u eurima, za svirku u HDZ-ovoj kampanji na županijskim izborima. Licitacija je krenula se 50 tisuća, pa na 100, pa 150, pa na 180 kao zadnja ponuda. Obuzelo me ludilo! Pazi, IDS nam je ponudio puno, puno manje i dogovorili smo da je to praktički bilo riješeno iako nismo potpisali ugovor.

Drugi dan me zovu iz HDZ-a, jel’ bi mi svirali za njih. A zbilja mi njihov svjetonazor nikako nije odgovarao tada. I kažem da sam već dogovorio s drugom strankom. Oni me pitaju jel’ imam ugovor, ja kažem da nemam, ali imam riječ, jer znam da oni sve mogu saznati pa tako i to da nisam potpisao ugovor. ‘A koliko bi koštalo da pogaziš svoju riječ’? bilo je novo pitanje. A ja u situaciji da sam dobio nešto, lovu koju nisam ni sanjao u životu, a ovi nude više. I sad je njima kažem, da ih otkantam: ‘200 tisuća’. Naravno da su odgovorili da to nije cijena, nego ucjena. Rekoh: ‘Zovite to kako god hoćete, ali to je tako’! No, oni su mic po mic došli na 180 tisuća i ja sam u tom trenutku izletio iz te sobe, usr... sam se. Jer ako su već došli do 180 tisuća, što im je još 20 tisuća pa da dođu na cijenu koju sam tražio? I što ću onda? Jednostavno sam pobjegao i rekao im: ‘Nisam trgovac, nego umjetnik. Vidim da vi mene ne poštujete’ i izjurio van. I kako sad mogu reći da bih možda odbio još veći iznos? Lako je dok ti nitko ne nudi, ali čekaj da ti ponudi, pa onda vidi hoćeš li odbiti ili nećeš. Svi su moralni heroji dok nema ponude. Ali kad dođe parica, onda se stvar mijenja i onda se začas nađe i opravdanje. (Zoran Stajčić)