FOTO: 'DANI ZATVORENIH VRATA' Metafora za granične prijelaze pod pritiskom izbjeglica

Nakon Doma sportova, Jaruna i Arene, svjesno da više od toga niti može niti ima smisla, Hladno pivo u šestoj i sedmoj godini ekonomske krize pametno je reteriralo u manje zagrebačke koncertne prostore.

Prvo u KSET u kojem je tijekom tri večeri snimilo live album “Evo vam Džinovski” , a sada i na Šalatu kao idealan prostor za ranojesensko predstavljanje novog studijskog albuma “Dani zatvorenih vrata”. Takav naslov nije samo sinonim za lokotima zakračunane kapije nekoć velikih hrvatskih tvrtki. Sada je to i metafora za granične prijelaze koji se pod pritiskom izbjeglica s Bliskog i Srednjeg istoka masovno zatvaraju, o čemu je “politička životinja” Mile Kekin imao što za reći i na koncertu.

Legitiman potez

I dok se jednima vrata zatvaraju iz straha ili zato što nisu dobrodošli, a drugima jer ih više nitko ne treba ili ne zna što će s njima, Hladnom pivu nitko više ne može zatvoriti prolaz do publike koja im se iz godine u godinu obnavlja i pomlađuje. Tako se na Šalati među otprilike 6000 ljudi uz prvoborce koji pamte njihove prve nastupe moglo vidjeti mnogo mlađe publike pa i “kikića” na ramenima roditelja.

>>> FOTOGALERIJA

No, generacijski jaz doveo je do toga da stariji manje zainteresirano prate novije skladbe, dok mlađima “pretpotopne” pjesme nisu “napete” poput hitova s posljednja tri albuma. Možda je takvom dojmu okorjelog kritičara pridonijela činjenica da je Hladno pivo uživo - jer je bio menadžer i diskograf benda u prvoj polovini 90-ih, a potom i koncem dekade urednik albuma “Pobjeda” - vidio i čuo uživo više od ijednog drugog sastava na svijetu pa mu je teško ponoviti uzbuđenje prvih važnijih koncertnih koraka ili osvajanja Doma sportova i Jaruna. No, za taj dojam još je bila presudnija odluka benda da prvih 45 minuta na Šalati rezervira za recentnije skladbe poput “Žene”, “Messija”, “Svijeta glamura”, “Sreće”, “Tijane”, “Firme”, “Na ovim prostorima”, “Lijepe riječi” i “Dibidusa” čiji je stih “sunce izaziva rak, popada svaki drugi brak” poput zdravstvenog i emotivnog biltena čovjeka koji je po koncertima diljem “regiona” nekoć razvozio Pivo.

Legitiman potez benda koji vjeruje u novije pjesme i ne želi živjeti na staroj slavi, ali taj dio koncerta - premda nakon početnog kuršlusa razglasa svirački odrađen do te mjere da se čovjek zapita kako su to Zoki i Šoki postali jedni od naših najkapacitiranijih glazbenika kojima za vrat puše neumorni Suba, a međuprostor fila Deda za klavirom - bio je nekako “downbeat”, u smirenijem tonu od očekivanoga. Mile ipak nije crooner kakav je u suštini bio Joey Ramone, ali zauzvrat danas Pivu bolje stoje uleti u indie-rock i adult-pop nego metaliziranje i folkizacija punka.

Dosta jakih pjesama

U “špajzi” punk-benda koji je početkom milenija postao narodskom rock grupom – i to bez pristanka na trule kompromise premda bi nekadašnjim pulenima bivši menadžer i diskograf mogao spočitnuti poneko okliznuće na “Danima zatvorenih vrata” i u “Svijetu glamura” - ima dovoljno jakih i dobro znanih pjesama i za trosatni, a ne “samo” dvosatni koncert. Ako na Šalati i nije bilo uzbudljivo, frenetično ili dramatično kao nekoć, ipak je bilo pošteno, korektno i uvjerljivo.