‘For Him and Her‘: Amira Medunjanin i rađanje tradicije iz individualnih talenata

Kad Amira Medunjanin a capella zapjeva “Svirajte mi tiho, tiše”, klasičnu pjesmu iz repertoara Tome Zdravkovića, zavejanu duhanskim dimom i zametenu pepelom svih balkanskih kafana, pjesma kao da se izmijeni i preobrazi, zazvuči, božemiprosti, nekako sakralno, kao psalam neke dosad neustanovljene vjere i Crkve. Pritom, Amira niti dira u melodiju, niti usporava tempo, ne iznevjerava blagost i mekotu Tomina glasa, i, kako to ona već čini, pjesmu otpjeva onakvom kakva pjesma jest, ali kakvom je, začudo, nismo prije čuli.

Takav je cijeli album, naslovljen “For Him and Her”, posvećen Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić. Većinu je pjesama on napisao, one koje nije on otpjevao, otpjevala je ona. Dvije su drugi autori pisali za njega, jednu je drugi pisao za nju. Pjesama je dvanaest, i sve, zapravo bez izuzetka, predstavljaju najveće njihove hitove, evergrine kafanske muzike sedamdesetih i osamdesetih, kroz koju je Toma Zdravković bez presedana i mogućnosti usporedbe spajao različite tradicije: bosansku sevdalinku, tradicionalnu kafansku i starogradsku pjesmu, francusku šansonu… Zapravo je samo pisao pjesme, koje su bile vrlo snažno obilježene njegovim darom i neusporedive s bilo čime na tadašnjoj estradnoj i glazbenoj sceni.

Tek će pred kraj njegova života, a umire posljednjeg dana rujna 1991, ne navršivši pedeset i treću, biti stvorena svijest o njegovoj izuzetnosti. Prije toga, Toma Zdravković bio je samo jedan od prezrenog roda narodnjaka, koji su ostvarivali danas nezamislive tiraže - naravno, uglavnom kazeta - ali su bili zatvoreni u svojevrsni kulturni geto, iz kojeg ih se nije puštalo van. I to će se, međutim, promijeniti kada započne rat, a malo prije rata sintisajzer i ritam mašina pobijede tarabuk i harmoniku, i rodi se turbofolk, muzika koja i trideset godina kasnije suvereno vlada prostorima od Triglava do Gevgelije, na način na koji tim prostorima za postojanja Jugoslavije nije ovladala nijedna druga muzika.

S rođenjem turbofolka ne samo da Toma Zdravković neće biti percipiran kao narodnjak, nego će i narodnjaci, u vrlo širokom rasponu od Halida Bešlića i Harisa Džinovića do starogradskog Sinatre Zvonka Bogdana, zahvaljujući i filmu, književnosti i suvremenoj kulturi, postati protagonisti urbane subkulture. Uto će iz Sarajeva krenuti i novosevdalijski val, u Srbiji će zapjevati braća Teofilovići, u Hrvatskoj će se pojaviti nekoliko zanimljivih pjevačica i grupa koje izvode tradicijom nadahnute narodne, uglavnom međimurske pjesme, dogodit će se revival dalmatinskih klapa, po Dalmaciji će brojni daroviti ekscentrici izmišljati novo-tradicijsku muziku, da bi na kraju različite varijante lokalnog world musica, pseudo-tradicijske i etno kulture pomalo zauzele mjesto koje je ranije zauzimao nesretno preminuli rock’n’roll.

Tako se onda rodila i potreba prevrednovanja i preoblikovanja manje ili više prezrene tradicije.

Kada Amira Medunjanin zapjeva “Dva smo sveta različita” ili “Što je tužna tako ova noć”, to više nisu pjesme uz koje se lome čaše, a jetra se natapa u četrdesetpostotnom alkoholu. Umjesto žalostivog smiješka prosijedog pjevača, fotografiranog, kao za dokumente, u demodiranom pjevačkom odijelu, tako da ga njegova konzervativna publika lako uoči i prepozna, gledamo divu u dubokoj crno-bijeloj sjeni, s tetovažom na nadlanici, koja nezainteresirano gleda u neki svoj mrak.

Ta razlika u dizajnu ne tiče se samo razlike u epohama, nego suštinski različitog tretmana istih pjesama, a onda i njihovih autora te s njima i cijele jedne tradicije. A tradicija nije ono u čemu se rađamo i što nas dopadne prema zvučanju naših imena i prezimena, tradicija je u velikoj mjeri ono što, svjesno ili nesvjesno, izabiremo, ono što tradiramo.

Ne znam što bih pomislio da mi je prije četrdeset godina, kada sam bio na prvim koncertima Pankrta i Električnog orgazma, glas iz budućnosti saopćio da ću danas kao svoje doživljavati klasike kafanske pjesme i krajputaške šansone, i da će moja omiljena pjevačica snimati te pjesme, uzdižući ih u neku poželjnu i samoodabaranu tradiciju? I da to, zapravo, neće biti neki veliki i sudbinski odmak od istih tih Pankrta?

Silvana Armenulić imala je trideset i sedam godina, bila je nedjelja, 10. listopada 1976, svi su bili ispred televizora, jer se u Sevilli igrala kvalifikacijska utakmica za Svjetsko prvenstvo u Argentini, između Španjolske i Jugoslavije. Ekipa muzičara je, nakon snimanja u Požarevcu, ostala da gleda utakmicu, a šef narodnog orkestra RTS-a Miodrag Jašarević je ukrcao Silvanu i njezinu sestru Mirjanu, također pjevačicu, pa su krenuli prema Beogradu. Na magistralnom putu Niš - Beograd, negdje kod Kolara, ford granada je pri brzini od 150 na sat iz nikad utvrđenih razloga prešla u lijevu kolovoznu traku i zabila se pod kamion. Poginuli su sve troje. Jugoslavija je u Sevilli izgubila 1:0. Prema legendi, Jašarević je, vozeći, doživio hipoglikemijski šok i izgubio kontrolu nad upravljačem.

Silvana i Mirjana bile su Zilha i Mirsada Barjaktarević, od matere Hajrije i oca Mehmeda, dobojskog slastičara. Bilo ih je još osmero braće i sestara, grdna sirotinja, a babo se još i propio. Kao mala Zilha je trebala umrijeti od difterije. Ali je imala sreće. Drugi je put imala sreće kad ju je kao šesnaestogodišnju djevojku preselilo kod tetke u Sarajevo. Tamo je, u krčmi Topola, koje se iz djetinjstva dobro sjećam, počela da nastupa kao kafanska pjevačica. Zapazio ju je Ismet Alajbegović Šerbo, slavni harmonikaš, i htio ju je uzeti u svoj orkestar. Bila je maloljetna, pa je trebalo roditeljsko odobrenje. Nisu ga htjeli dati, jer je bila sramota pjevati po kafanama. Ali onda su popustili, valjda zbog previše djece.

Film epohe zvao se “Gorka riža”. Godinama je igrao po sarajevskim kinima i domovima kulture, a muškadija ga je po deset puta gledala, manje zbog glume, više zbog bujnih grudi Silvane Mangano. Silvana se sviđala Zilhi, pa je uzela njezino ime. I još je istaknula grudi, koje su bile mlađe i ljepše od njezinih. Vrijeme je to prije političke korektnosti.

Tomu Zdravkovića je, prema legendi, upoznala 1958. u Leskovcu, kao siromašnog mladića koji je stigao sa sela u potrazi za poslom. Zamolila je direktora hotela u kojem je pjevala da mu nađe neki posao, i tako započinje njegova karijera. Može biti da je bilo baš tako, i da je Toma iz zahvalnosti pisao pjesme za Silvanu, ali i ako je drukčije bilo, a najvjerojatnije je da jest, ova je priča u nekom metaforičnom smislu tačna.

Pjesme koje je pisao za nju bile su emocionalno povišene, pune uzvišenog osjećaja melankolije i lišene svakog, za ovo vrijeme i za žanr karakterističnog prostačenja, raskalašnosti ili olake vedrine. Pjesma je za Tomu Zdravkovića bila izraz tuge (“Ulica duga k’o moja tuga/ ostaće u gradu tom”, stih je koji bih rado upotrijebio kao moto romana o nekom jučerašnjem gradu.), a ta je njegova tuga od Silvane Armenulić načinila istinsku tragičnu junakinju balkanske krčme.

Čudnovat je, vrlo dubok i intenzivan osjećaj slušati Amiru Medunjanin, kako uz velikog džez pijanista Bojana Zulfikarpašića i vrlo distingviranu i profinjenu ekipu muzičara izvodi pjesme Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić, na kojima je već i sudbina njihovih autora ostavila intenzivan trag. Amira je velika pjevačica, ali ne samo po preciznosti i ljepoti svoga glasa, nego i po tome što ima tu neobjašnjivu moć - kakvu su, recimo, imali Johnny Cash, Marianne Faithfull i Marlene Dietrich - da u pjesmu upišu prethodnu njezinu povijest i da otpjevaju njezinu definitivnu verziju.

Postoje i pjesme koje su veće od svojih autora i za koje se, možda, učini da su spjevale same sebe. “Ja nemam prava nikoga da volim”, “Umoran sam od života” ili, vjerojatno, najneobičnija na ovom albumu, “Čekaj me”, koju je po tekstu Konstantina Simonova uglazbio Milutin Popović Zahar, jedan od najambicioznijih magova novokomponirane narodne muzike. Simonov bio je klasik staljinske epohe socijalističkoga realizma, a pjesma je bila elegija sovjetskih mladića koji su odlazili u rat.

Kasnije je, međutim, prevođena na brojne jezike, kao jedna od onih pjesama koje savršeno komuniciraju između ljudi, kultura i epoha. Početkom sedamdesetih snimio ju je, kao recitaciju, Rade Šerbedžija za album “Ne daj se Ines”, a dvadesetak godina potom uglazbio ju je na slovenskom, svršeno, Zoran Predin. Toma Zdravković pjevao ju je kao jednu od svojih šansona. I sad Amira Medunjanin.

Sve bi nam zašutjelo da ona ne pjeva.