THE JAMES HUNTER SIX

Engleski soul vremeplov u bolju prošlost američke pop glazbe

 

U ova čemerna vremena najbolji bijeg od panike i kaosa je u glazbi koja toliko može ispuniti čovjeka da zaboravi na sve što se događa oko njega. Takav album je i “Nick Of Time”, naslovom posve primjeren trenutku jer nam je 57-godišnji engleski soul i rhythm & blues pjevač James Hunter u “pravi čas” donio “biljeg vremena” koje je, ne samo u glazbi, bilo mnogo smislenije i ljepše od ovog današnjeg. Naravno, sve je u uhu slušatelja, ali “Nick Of Time” je prekrasan “mali veliki” album na kojem The James Hunter Six maestralno stapa najvažnije značajke soula 60-ih i rhythm & bluesa 50-ih pa i ska glazbe kakvu su donedavno rekreirali njujorški The Frightnrs, također s Daptone Records.

Nažalost, i ovaj će uglavnom proći nezapaženo jer sve je manje ljudi kojima bi ovakva glazba mogla nešto značiti. Nameće se i pitanje zašto bi čak i oni koji vole arhivski soul i rhythm & blues, pored stotina lako dostupnih antologijskih albuma tih žanrova, trošili vrijeme na danas stvorenu glazbu koja kao da odzvanja iz zaboravljenog džuboksa s juga Amerike i ere u kojoj su top-ljestvicama singlova harali Fats Domino, Otis Redding, Percy Sledge, Ray Charles, Solomon Burke, Sam Cooke, Wilson Pickett i druge zvijezde Atlantic, Stax, Motown, Okeh i Hi Recordsa. Odgovor leži u samom pitanju jer baš takva pop glazba danas, kad su top liste zakrčene nepodnošljivim gnojem, ima ponajviše smisla, a i mlađima bi ovo što po “starinski” izvode The James Hunter Six moglo zvučati drugačije pa i novo.

Prisjetimo se, sa sličnom glazbom Amy Winehouse postala je velika pop zvijezda, i to ne samo zato što je bila vrhunska pjevačica nego i zato što je u oku promatrača bila mlada i živjela toliko opasno da je nažalost umrla mnogo prije negoli smo mogli čuti kako bi zvučala da je prevalila pedesetu godinu života. Nekako u isto vrijeme pojavila se i cijela plejada što starijih, što mlađih soul i rhythm & blues pjevača u Americi, uključivši Leona Bridgesa i Black Joe Lewisa te sad već pokojne Charlesa Bradleya i Sharon Jones. Spomenuti također nisu imali nikakve veze s glazbom koja se već godinama trži pod stilskom oznakom R&B, pa čak ni s nu-soulom, ali su zauzvrat na životu održali klasični soul i rhythm & blues, a njihova djela, na stranu (ne)popularnost, doista su se mogla nositi s klasicima tih žanrova.

James Hunter, cigaretama izgrebanim i viskijem natopljenim glasom te besprijekornim načinom pjevanja, ne samo da je mjerljiv s njima nego i s majstorstvom Vana Morrisona. I to je ono najbitnije jer nemoguće je ne prepoznati vrhunsku vještinu pjevačkog zanata i topao rukopis koji iz albuma u album brusi Hunter; sada uz njujorški bend okupljen oko analogne opreme kalifornijskog studija Penrose u vlasništvu crnoputog Bosca Manna (r. 1974), ujedno vlasnika Daptone Recordsa i basista The Dap-Kingsa (Sharon Jones).

Kvaka je u tome da Hunter, uz sočnu pratnju gitare, puhača, ritam-sekcije i orgulja, nije crnoputi pjevač ponikao u Memphisu ili Detroitu ranih 60-ih nego bjeloputi Englez rođen 1962. godine u Essexu, malo prije nego je Velikom Britanijom počela harati “northern soul” groznica uz koju dolazi do pojave modsa kao jedne od najosebujnijih britanskih supkultura. I zato je njegov “Nick Of Time”, kao i 70’s soulu i funku upravljen “Kiwanuka” Michaela Kiwanuke, zadivljujući vremeplov kojim je tako lako i krasno otputovati u bolju prošlost i glazbe i svijeta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 04:49