ELTON JOHN Umjetnik kojem je mjesto u panteonu rock glazbe, a ne u požutjelim novinama s tavana

Glazbena fantazija 'Rocketman' je lansirana na ovogodišnjem Canneskom festivalu i u ovom trenutku publika koja je lani hrlila na 'Bohemian Rhapsody' i 'Zvijezda je rođena', glazbene filmove koji su dosegnuli oscarovsko i komercijalno nebo, polagano šalje i ovaj mjuzikl u stelarne visine filmskog kozmosa.

Lady Gaga i Freddie Mercury (na platnu ponovno oživljen kroz Ramija Maleka) su se pokazali kao odlični mamci za publiku koja voli glazbene spektakle, a to će u nešto manjoj mjeri biti i Elton John u odličnoj glumačkoj izvedbi Tarona Egertona.

Ekipa na čelu s redateljem Dexterom Fletcherom je obavila sjajan posao i kreirala vrhunski proizvod koji je uz malo manju dozu patetike i malo veću dozu humora mogao postati najbolji filmski mjuzikl dugo unazad, a i ovako je jedan od boljih.

Glazba u filmu je nepogrešivo dobra, iz scene u scenu se izmjenjuju najveći klasici Eltonovog zlatnog perioda u 1970-ima, a nove verzije koje je otpjevao Egerton su atraktivne i dobro uklopljene u mjuzikl. Filmska priča o glazbenikovom životu je dovoljno dobra da gledatelj ne izgubi koncentraciju, ali ipak nedovoljno dobra da bi imala neku kvalitetu van konteksta stvaranja podloge za glazbeni dio filma.

Vizualni aspekti filma su odlični, bizarni kostimi uspješno oslikavaju doba glam rocka i Eltonove najveće popularnosti, a bez uvijanja i hrabro su prikazane sličice iz ljubavnog života superzvijezde. U Rusiji je film podvrgnut kraćenjima zbog eksplicitnih prikaza homoseksualne ljubavi, kao i konzumacije droga. Kreatori filma su odbili napraviti zašećerenu obiteljsku zabavu, izgubivši time na zaradi, ali dobijajući na autentičnosti filmskog prikaza života glazbene zvijezde.

I dok u kino dvoranama Egerton utjelovljuje nešto mlađu verziju slavnog glazbenika, 72-godišnji Elton John obilazi svijet na svojoj oproštajnoj turneji pod nazivom 'Farewell Yellow Brick Road'. Krajem ove godine izlazi i autobiografija pod nazivom 'Ja. Elton'. Ovo je očigledno uspješna godina u karijeri jednog od najpopularnijih svjetskih glazbenika. Prilika je to da se podsjeti da se iza naslaga novinskih napisa o Johnovom privatnom životu, problemima s ovisnošću i aktivizmu ove ili one vrste, kao i iza nekih izlizanih radio hitova krije jedan od boljih pjevača i autora glazbe u svojoj generaciji.

Što se samog biografsko-fantazijskog filma tiče, 'Rocketman' bi u najboljem slučaju mlađu publiku mogao upoznati s boljim dijelom glazbenog opusa Eltona Johna (najčešće puštane pjesme na radiju nisu uvijek i najbolje), a bilo bi lijepo kad bi uspio starije diskofile potaknuti na (ponovno) preslušavanje najboljeg dijela Eltonove diskografske ostavštine.

Riječ je o glazbi koja je uglavnom nastajala u periodu od 1969. do 1976. godine, kad je Elton kao skladatelj i pjevač u suradnji s tekstopiscem Berniejem Taupinom u kratkom roku nanizao 11 vrlo dobrih albuma, koji su mladog, talentiranog i ne baš naočitog Engleza na neko vrijeme pretvorili u svjetsku zvijezdu broj 1, komercijalnog nasljednika Beatlesa, autora glazbe koji bi se u samostalnoj konkurenciji mogao nadmetati s Lennonom ili McCartneyjem.

Taupin je pisao živopisne, ponekad i poetične tekstove, na koje je Elton nadovezivao svoje raskošne melodije. Čak i spomenuti dvojac iz Beatlesa im je mogao pozavidjeti na nekim pjesmama.

U najboljim trenucima karijere, na albumima kao što su Divljim zapadom, The Bandom i 'revolveraškim baladama' Martyja Robbinsa inspirirani 'Tumbleweed Connection' (1970.), konceptualni album o vlastitom usponu na glazbeni vrh 'Captain Fantastic and the Brown Dirt Cowboy' (1975.) i glamurozni miks različitih žanrova 'Goodbye Yellow Brick Road' (1973.), Elton i Bernie su kreirali neke od ključnih glazbenih točaka te glazbene ere, što im muzički kritičari nisu uvijek bili skloni priznati, pogotovo u desetljećima u kojima je Eltonova glazbena slava počela blijediti, a albumi su postajali platforma za promoviranje jednog ili dva hita posložena po trenutnom ukusu masovne publike. Iz te perspektive se činilo da je Elton oduvijek bio drugorazredni pop zabavljač, što nikako nije istina.

Eltonove ploče ni u najboljem periodu nisu bile savršene, na svakoj je stršala poneka manje uspjela pjesma, ali je to mala zamjerka kad se u obzir uzme ogromna produktivnost u kratkom vremenskom periodu i broj pjesama koje su postale klasici.

Pad koji je uslijedio nakon zlatne faze karijere bio je više umjetnički, a manje komercijalni jer je publika nastavila kupovati njegove ploče, koliko god slabašne da su bile. Rijetko kojem rock glazbeniku A kategorije su se zalomili takvi glazbeni užasi kao što su disco horor nazvan 'Victim Of Love' iz 1979. i kokainski pop album 'Leather Jackets' iz 1986. Dojam je u toj fazi karijere popravio uspješni 'Too Low For Zero' iz 1983. koji je označio obnovu suradnje s tekstopiscem Taupinom, nakon višegodišnje stanke.

U godinama koje slijede publiku sklonu rock zvuku Elton John je dodatno udaljio od sebe bezličnim srednjostrujaškim albumima poput 'Sleeping With the Past' (1989.) i 'The Big Picture' (1997.).

Eltona je generacija stasala tijekom osamdesetih i devedesetih najviše upamtila kao 'celebrityja', poznatog najviše po druženju s bogatima i slavnima u rasponu od filmskih zvijezda do britanske kraljevske obitelji. S radio valova su nas zapljuskivale dosadnjikave balade namijenjene površnijim konzumentima pop glazbe poput 'Sacrifice' i 'Can You Feel the Love Tonight'. Elton je postao kralj 'glazbe za ugodno starenje'.

Tek u 21. stoljeću je doživio istinsku kreativnu renesansu uspješno se nadovezujući na svoje najbolje radove iz sedamdesetih s podcjenjenim glazbenim izdanjima kao što su country and westernom i soulom obojeni 'Peachtree Road (2004.), glazbeno ogoljen album s dominacijom klavira 'The Diving Board' (2013.) i 'The Captain and the Kid' (2006.), koji je dao hvalevrijedan nastavak autobiografske priče s klasičnog albuma 'Captain Fantastic'.

Što se utjecaja na druge glazbenike tiče, Eltonu su homage obradama njegovih pjesama na albumu 'Revamp' (2018.) odali između ostalih Pink, Ed Sheeran, Lady Gaga, Coldplay, Queens of the Stone Age i Mumford and Sons, što pokazuje da i nešto mlađa generacija muzičara poznaje i voli njegovu glazbu.

Axl Rose je jedan od onih koji su oduvijek priznavali fascinaciju njegovom glazbom, što je vidljivo u skladbama poput 'November Rain' i 'Estranged', klasicima grupe Guns'n'Roses. Neki će se možda prisjetiti kako je koncert U2 u Zagrebu 2009. započeo Bowiejevom 'Space Oddity', a završio uz Johnovu 'Rocket Man'... Ipak, skoro dva desetljeća stvaranja neinspirirane ili neukusne glazbe ostavila su traga u kolektivnoj svijesti, te je Elton John i dalje za mnoge samo kreator 'komercijalne ljige'.

Imao sam priliku prisustvovati jednom od koncerata na aktualnoj turneji, u Pragu prije mjesec dana. Elton na koncertima nastupa u pratnji svog dugogodišnjeg pratećeg banda u kojem je uz ostale i zadivljujući majstor na udaraljkama Ray Cooper, kojeg se neki sjećaju iz filma o turneji po Sovjetskom Savezu 1979. 'To Russia... With Elton'. Ray i Elton su te godine zajedničkim ekscentričnim nastupima širili 'kvarne' zvukove rock'n'rolla po Moskvi i Lenjingradu. Bila je to prva turneja neke velike rock zvijezde po SSSR-u.

Na koncertu Elton John izvodi upravo svoje najbolje pjesme, mahom one s albuma iz zlatne faze sedamdesetih godina. U nekim pjesmama razočarava njegov glas, puno dublji od onog iz mlade dobi, ali pjesme su uvijek otpjevane sa starim žarom. Elton i prateća grupa briljiraju u improviziranim dijelovima koncerta kad Eltonovo umijeće muziciranja na klaviru najviše dolazi do izražaja.

Jedna od atrakcija ove turneje je i 'pokretni klavir', zapravo naprava pomoću koje se glazbenik i klavir kreću uokolo po sceni, pa je tako prevladan problem statičnosti pjevača koji je prikovan uz svoj instrument, što je Eltona oduvijek mučilo. Nije mogao skakati uokolo po bini poput Petea Townshenda, pa se svojski trudio da na sebe svrati pažnju ekstravagantnim kostimima.

U Hrvatskoj, čini mi se, Elton John ne kotira predobro u krugovima pasioniranih ljubitelja rock glazbe, a i široka publika ga ne voli kao u nekim drugim zemljama. Prije osam godina se u Areni Zagreb trebao održati njegov koncert (tad su s njim svirali i 2celllos), ali je otkazan i prebačen u Ljubljanu, vjerojatno zbog slabe prodaje karata. Koncert u Domu sportova 1984. i pulskoj Areni 2009. ostaju jedina dva njegova koncerta u Hrvatskoj, što će se sad više teško promijeniti. Nastup u Grazu sljedećeg mjeseca bi mogao biti posljednja prilika da ga se vidi uživo u ovom dijelu Europe.

Onaj koji se upusti u preslušavanje najboljih Eltonovih albuma, neke opsežnije kompilacije ili dobrog izbora videa na Youtubeu mogao bi otkriti značajan broj manje poznatih odličnih pjesama kao što su klavirske balade 'Mona Lisas and Mad Hatters' i 'Chameleon', brze rock numere 'Grey Seal', 'Bad Side of the Moon' i 'Where To Now St. Peter' ili 'Ticking', filmična pripovijest o mladiću koji kreće u ubilački pohod.

Pregršt je dokaza da je Elton, unatoč nekim zastranjenjima ipak glazbeni heroj, a ne zločinac i da mu je mjesto u panteonu rock glazbe, a ne u odbačenim požutjelim novinama s tavana. Gajim nadu da će barem 'Rocket Man', 'Tiny Dancer', 'Your Song', 'Goodbye Yellow Brick Road' i 'Someone Saved My Life Tonight' biti u onom uskom izboru pjesama koje će generacijama koje dolaze ostati kao najvrijednija glazbena ostavština rock epohe.