Na programu recitala Jevgenija Kissina večeras su u velikoj dvorani Lisinski djela Schuberta i Skrajbina. Redom: duga i simfonijski opsežna Schubertova Sonata u D-duru, Skrajbinova Druga sonata u gis-molu, te sedam Etida iz osmog opusa. Hit do hita, rekli bi pijanisti.
Put od Schuberta do Skrajbina i nije tako dug kakvim se čini, kao da kaže Kissin svojim izborom. Pripovjedna Schubertova Sonata u D-duru, prema popisivaču označena kao D.850 ili op. 53, bit će na repertoaru na recitalu u Lisinskom.
Kontrastno dolazi i Skrajbin sa svojim zavrzlamama sa Sonatom s puno predzanaka kojih se svi boje. Koliko kontrastno moći će provjeriti svatko tko danas navečer bude u Lisinskom.
Jevgenij Kissin rođeni je Moskovljanin. Jedan je od rijetkih koji je iz doba stvarnog čuda od djeteta uspješno preživio. Dakle, prema službenim podacima - godina i mjesto rođenja Moskva, 1971. Od šeste godine pohađa školu za darovitu djecu Gnjesina u rodnom gradu u klasi Ane Pavlovne Kantor koja ostaje njegova jedina profesorica.
Specijalac je kao desetogodišnjak debitirao s Mozartovim Klavirskim koncertom KV 466, a već godinu dana nakon toga priređuje prvi recital. Starija generacija ga pamti kao iznimnog 12-godišnjeg interpreta oba Chopinova Klavirska koncerta s crvenom pionirskom maramom oko vrata s longplejke koju je objavila tadašnja sovjetska tvrtka Melodija.
Pažnju međunarodne glazbene javnosti privukao je baš tada, već 1984. godine. Bilo je to u Velikoj dvorani Moskovskog konzervatorija s Moskovskom državnom filharmonijom pod ravnanjem čestog zagrebačkog gosta Dmitrija Kitajenka, dirigenta koji osim odličnog znanja uzgaja i sijedu lavovsku grivu.
Mladi Kissin, koji još časno brani boje velikih pijanista, a uspoređuju ga s Richterom, iz Rusije prvi put izlazi u Japan, surađuje s Moskovskim virtuozima i Vladimirom Spivakovim, a krajem 80-ih godina debitirao je s Londonskim simfonijskim orkestrom pod vodstvom Valerija Gergijeva, svevladajućim dirigentskim ljubimcem nimalo bezazlenog još (ili vječno) aktualnog predsjednika Vladimira Putina. Za Kissina su se, čini se, otimali samoprozvani ili stvarni veliki dirigenti. Samo djelomični popis kaže da su tu i Abbado, Barenboim, Giulini, Levin, Maazel, Muti, Ozawa...
Tako čudo Kissin već 1988. godine nastupa u New Yorku uz Berlinsku filharmoniju pod ravnanjem Herberta von Karajana.
Tinejdžer Kissin je za tada utjecajnu njemačku diskografsku kuću upravo s Karajanom zabilježio sjajnu snimku Koncerta Čajkovskog. Berlinski svjedoci tvrde da je to bilo nezaboravno. S posljednjeg zagrebačkog recitala otprije koje tri godine mišljenja su bila podijeljena. Kao što u nas obično biva. Na kraju, bolje dijeliti mišljenje o muzičkoj interpretaciji nego o ganjanju lopte pred golom. Ovo je bilo subjektivno. Ali što ćete? Skroman i tih čovjek koji je iz ogavnog statusa čuda od djeteta kojim se svi kite kao “čvarcima” na uniformi na početku svog petog desetljeća života sustavno prešao dalje i ima nam što svirati. Ovaj put će to biti Schubert i Skrjabin. Dva svijeta ili dva stoljeća. Odlično! I eto nas na putu od Schuberta do Skrjabina. Valja poslušati.
'Jedini moj kriterij za odabir repertoara je ljubav'
Ruski pijanistički genij - tako najčešće opisuju Jevgenija Kissina. Njegovo majstorstvo na klavirskim tipkama oduševljava brojnu publiku diljem svijeta. Tako je bilo i na njegovu zadnjem koncertu u Zagrebu 2010. godine. Tada je obećao da će se vratiti.
Što ste pripremili za zagrebački koncert? I zašto baš to?
- Na koncertu u Zagrebu izvest ću djela Franza Schuberta - Sonatu u D-duru i Aleksandra Skrjabina - Drugu sonatu i izbor iz Etida. Zašto je to moj izbor za Zagreb? Vidite, neke se stvari u našem poslu ponekad čine puno značajnijima i tajanstvenijima nego što zapravo jesu. Moram vas razočarati: repertoar slažem ne prema gradu u kojem sviram, nego prema koncertnoj sezoni. Jedini moj kriterij za odabir repertoara je ljubav - ako ne volim tu skladbu, ne mogu je dobro ni odsvirati.
Upisali ste poznatu Gnjesinovu glazbenu školu u Moskvi u dobi od 6 godina. Sjećate li se tih prvih dana u školi?
- Moj direktni kontakt s glazbom počeo je puno prije nego što sam krenuo u školu. Zapravo, počeo je čak i prije nego što sam rođen. Moja je majka bila učiteljica klavira i moja deset godina starija sestra učila je svirati klavir pa sam slušao mnogo glazbe još dok sam bio u majčinu trbuhu. A kad sam imao samo 11 mjeseci, počeo sam pjevušiti prema sluhu. Prvi ton koji sam otpjevao bio je iz Bachove fuge koju je moja sestra učila u to vrijeme. Nakon toga, svako jutro, čim bih se probudio, pokazao bih prstom prema klaviru i vikao: ‘Otvori, otvori poklopac’ i zahtijevao da sestra svira za mene. Zatim sam, kad sam navršio 2 godine i 2 mjeseca i narastao dovoljno da dohvatim klavir, počeo svirati po sluhu: prvo s jednim prstom, a onda sa svih deset. Pa, kao što vidite, moj kontakt s muzikom počeo je puno prije nego što sam klavir počeo učiti svirati u školi.
Kad ste počeli održavati samostalne koncete, imali ste samo 10 godina. Kakav su dojam na vas ostavili ti prvi koncerti?
- Ja sam jednostavno oduvijek volio svirati javno, dijeliti glazbu s drugim ljudima. Tijekom pauze na mom prvom solo recitalu bio sam toliko nestrpljiv da nisam mogao dočekati početak drugog dijela. Puno ljudi je došlo na koncert, a u dvoranu je stalo samo nekoliko stotina. U nedostatku sjedećih mjesta, stavili su stolce i na pozornicu i bio sam doslovce okružen publikom. Kada me Anna Pavlovna poslije pitala jesu li mi smetali ti ljudi koji su sjedili oko klavira, odgovorio sam kako sam i osjećao: ne, oni su mi pomagali.
Jeste li osjećali bilo kakvu vrstu ograničenja tijekom godina obrazovanja?
- Ne puno jer su se u Sovjetskom Savezu stvari počele mijenjati kad sam imao tek 13 godina i, kao svako dijete, mislio da je život lijep i da je sve u redu. S druge strane, bilo je prednosti glazbene edukacije u SSSR-u. Prednost je bila činjenica da je školovanje bilo besplatno za sve, pa su roditelji, bez obzira na primanja, mogli školovati svoju djecu za glazbenike ako su djeca talentirana. Usput, moja je obitelj bila prilično siromašna.
Imali ste 20 godina kada su se komunistički sustav i SSSR raspali. Napustili ste domovinu. Gdje ste i kako živjeli nakon toga?
- Prvo sam otišao u New York, potom, nekoliko godina poslije, u London, pa u Pariz… I danas dijelim svoje vrijeme između ta tri grada. (Razgovarala Andreja Bratić)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....