PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

EELS Na dobitku smo kad god jadnog Everetta zadesi neka nova životna nedaća

Njegov prolazak kroz rastanak zvuči kao da Paul McCartney režira Toma Waitsa na albumu kojim želi parirati "Watertownu" Franka Sinatre

Nema dileme, da je sažetiji, opus Eeelsa – dvanaest albuma u dvadesetak godina - bio bi još kvalitetniji i čišči, no ni ovako nije loše, Dapače, “izvedba opominjajućih priča Marka Olivera Everetta”, naglašeno intiman set pjesama Eelsa, posve drugačiji od crnohumornog i pomalo bombastičnog avant-bluesa s prošlogodišnjeg albuma “Wonderful, Glorious”, iznova potvrđuje kako smo na dobitku kad god jadnog Everetta zadesi neka nova životna nedaća.

Bogu hvala, nitko iz njegove obitelji nije opet umro, ako uopće u njoj još ima živih, ali čovjek je prekinuo ljubavnu vezu, a njegov prolazak kroz rastanak zvuči kao da Paul McCartney režira Toma Waitsa na albumu kojim želi parirati “Watertownu”, remek-djelu Franka Sinatre iz 1970. godine.

Jednostavnija, posve primjerena usporedba je Markovih storija s recentnim albumom Becka pri čemu Hansen zvuči sjetno, ali i rasterećeno, a Everett poput crnog oblaka iz kojeg kiši li kiši.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 04:01