​DVOSTRUKI ALBUM VAMPIRE WEEKEND Šarenilo stilova sjajno uklopljenih u pametnu i pitku cjelinu

Upasti na elitni njujorški univerzitet Columbia teže je nego objaviti album za diskografsku kuću Columbia Records. Te dvije ugledne institucije utemeljene su u New Yorku, odavno su rasno diverzificirane i okupljaju talente, no jedinu pravu međusobnu poveznicu u posljednje vrijeme predstavlja donedavno kvartet, a odnedavno trio Vampire Weekend.

Naime, svi članovi tog sastava - predvođenog gitaristom, pjevačem i glavnim tekstopiscem Ezrom Koenigom - studirali su na Columbiji, a najnoviji, četvrti album objavili za Columbia Records. Koliko su bili uspješni studenti, toliko su, pa i više, uspješni kao glazbenici. Nakon debija “Vampire Weekend” (2088), iduća dva albuma “Contra” (2010) i “Modern Vampires of The City” (2013) dogurali do prvog mjesta američke top liste najprodavanijih.

Jedini su neovisni rock bend kojem je to uspjelo u proteklih deset godina, a za potonji su osvojili i Grammy u kategoriji najboljeg alternativnog albuma. Zbog “pismenosti”, naobrazbe, grada iz kojeg potječu i kombiniranja zapadnjačke s afričkim i arapskim glazbenim elementima uspoređivali su ih s Talking Headsima, a moglo ih se smatrati i “sinovima” Paula Simona. Nakon šest godina stanke i odlaska multiinstrumentalista iranskog porijekla Rostama Batmanglija, autorski dio posla još je više na sebe preuzeo maštoviti gitarist, pjevač i tekstopisac Ezra Koenig koji bi vremenom mogao postati inačicom Davida Byrnea za 21. stoljeće.

Ako su Vampire Weekend bili jedan od rijetkih sastava današnjice koji je svježim idejama nadogradio estetiku njujorškog novog vala, sada je njihov radijus kretanja još veći.

Ako su ih ispočetka neopravdano optuživali za krađu građe iz “trećeg svijeta” radi elitističke rasprave u “prvoj klasi razvijenog svijeta”, sada o tome nema ni govora jer nakon solidnog “Modern Vampires of The City” na kojem su podsjetili i na stilističke vještine Kinksa, minutažom (preko sat vremena) i brojem pjesama (osamnaest) dvostruki album “Father Of The Bride” može se usporediti čak i s “White Albumom” The Beatlesa kako to sugerira kolega Alexix Petridis iz Guardiana s kojim se često ne slažem u mišljenju i prosudbama. Naravno, pri ovoj usporedbi uzmite u obzir polustoljetni protok vremena mijene pop i rock glazbe.

Ipak, ono što jest za usporedbu je lakoća kojom Ezra Koenig, Chris Tomson i Chris Baio kombiniraju art-rock, afro-pop, R&B, soul, funk, folk, baroque-pop, country, flamenco i rave.

Kao i stvaranje vrlo koherentne i pitke cjeline od tako raznorodnih skladbi. Pri tome nisu izostale ni intelektualne akrobacije u stihovima kojima Koenig pametno i poticajno sažima kompleksnost današnjeg svijeta i modernih vremena.

U konačnici, ako su na debiju zvučali poput The Strokesa na studentskom Afrobeat tripu, sada su Vampire Weekend jedan od najzanimljivijih, najeklektičnijih, najraznovrsnijih i najboljih američkih sastava čiji je “Father Of The Bride” jedno od najboljih rock izdanja ove dekade, perfektan ljetni album koji se može mjeriti i sa stelarnim dosezima Beach Boysa i djelo koje u sebi nosi panameričku širinu The Banda, a da njegovi vlasnici zapravo i nisu klasičan rock bend. I iz tog razloga stoji usporedba njihovog prvog dvostrukog s “White Albumom” The Beatlesa.