'TRANQUILITY BASE HOTEL & CASINO'

DRAGAŠ O NOVOM ALBUMU ARCTIC MONKEYSA Posljednji važni rock-bend stvara glazbu u stilu Bowieja i Reeda

Moguće je i da je “Tranquility Base Hotel & Casino” za Arctic Monkeys nešto slično onome što je za Beach Boyse bio transformativni “Pet Sounds”

Bilo je to jednog popodneva ranog svibnja 2006. godine kad me usred dvorane Georg Elser u Münchenu zamalo nagazio - romobilom. Već mi je poletjela ruka da mu zveknem šamarčinu, jer kog vraga ima romobilom jurcati po dvorani, da bih u zadnji tren shvatio da je taj klinac zapravo Matt Helders, bubnjar Arctic Monkeysa kojega za desetak minuta trebam intervjuirati.

Drugi mi je put došlo da ga pljusnem kad mi je mrtav hladan, na pitanje kakvu muziku slušaju njegovi roditelji, rekao da njegova “mama sluša Bowieja”, ali ga on “nikada nije popušio”. Znam, nije u redu tući srednjoškolce, ali pomislih da bi tog simpatičnog no ipak bahatog malca netko trebao naučiti pameti. Izvadio se priznanjem da Arctic Monkeys, inspirirani Libertinesima, imaju sličnosti s The Jamom iako taj bend nisu slušali dok im na to nisu počeli ukazivati novinari.

Tako to ide u Engleskoj, svaka generacija misli da svijet počinje s njom, a ono prije tko šljivi. Ipak, na moje iznenađenje, kazao je da je na njegovo bubnjanje najviše utjecao John Bonham. To se nije moglo čuti na ekstatičnom (post) punk debiju “Whatever Ever People Say I Am, That’s What I’m Not” - najvažnijem rock debiju u proteklih dvanaest godina i najbrže prodavanom prvijencu u povijesti britanske glazbene industrije čime su ti prištićavi klinci nadmašili i Oasise i Beatlese - pa ni na slično postavljenom “Favourite Worst Nightmare”, ali se moglo zapaziti na kasnijim albumima “Humbug”, “Suck It And See” i “AM”.

Mentor Josh Homme

Nakon potonjeg Arctic Monkeys nastupaju na INmusicu u lipnju 2013. godine, a četiri dana kasnije i kao headlineri najprestižnijega svjetskog rock festivala Glastonburyja, večer prije The Rolling Stonesa. Bio je to ulazak u klub najvećih, a u toj transformaciji, uz frontmena i glavnog tekstopisca Alexa Turnera koji se tijekom vremena iz Sheffielda preselio u Los Angeles, važnu je ulogu imao i “mentor” Josh Homme, lider Queens Of The Stone Agea. Kao i niz britanskih i irskih bendova prije njih, tako su i ti šefildski post-punk klinci otkrili Ameriku, “posaugali” njezine glazbene rukavce da bi ubrzo oformili vlastitu moćnu rijeku i postali posljednji značajni bend koji je rock glazba uspjela iznjedriti unatrag deset-dvanaest godina.

Upravo se iz tog razloga, jer rock je već godinama u krizi stvaranja novih velikih imena, njihov prvi novi album u posljednjih pet godina očekivao kao neka vrsta uskrsnuća tog glazbenog stila. No, Alex Turner je evidentno imao druge planove pa je tijekom procesa pisanja i skladanja pjesama za “Tranquility Base Hotel & Casino” odložio gitaru i sjeo za glasovir, što je rezulitiralo ponovno drugačijim albumom sad već zrelih Arctic Monkeysa u odnosu na očekivanja; kako tvrdokornih fanova koji su dosad već morali naučiti da u njihovu radu samo mijena stalna jest, tako i dijela medija kojima je u vodu pala teza o velikom rock albumu koji bi trebao iščupati rock glazbu iz krize.

Ne, nije se Alex Turner - ovaj put autorski odgovoran i za svu glazbu, a ne samo za stihove - bacio u elektroniku ili plesnu pop-glazbu, no “Tranquility Base Hotel & Casino” definitivno nije rock album u užem smislu tog pojma. Doduše, on to jest u širem smislu, ali na onaj način na koji su nas to tijekom 70-ih na prijelomnim, no zapravo “anti rock” albumima naučili David Bowie, Lou Reed i Iggy Pop. Slušajući “Tranquility Base Hotel & Casino” na pamet su mi pali Reedov “Berlin”, Bowiejev “Lodger”, Iggyjev “The Idiot”, ipak ne toliko zbog izravne sličnosti koliko zbog onoga što su ti albumi predstavljali u opusu spomenuta tri velikana i danom trenutku rock glazbe, premda bi netko - jer “Houston, Tranquility Base here” bile su prve riječi kojima se Neil Armstrong obratio Zemljanima s Mjeseca - mogao reći kako je novi album Arctic Monkeysa, barem zbog naslova i svojevrsnog SF ugođaja, usporediviji sa “Ziggy Stardustom” nego s “Lodgerom”.

Doduše, zamjetne su i glam-rock dionice na “Tranquility Base Hotel & Casino”, kao i motiv neke vrste putovanja izvan granica svijeta koji poznajemo, ali novi album Arctic Monkeysa podjednako se nastavlja i na određena izdanja Scotta Walkera i Leonarda Cohena, Burta Bacharacha kao nenadmašnog majstora baroque-popa i Sergea Gainsbourga kao velikana francuske šansone koji je dobar dio karijere proveo bježeći od njezina kalupa. Moguće je i da je “Tranquility Base Hotel & Casino” za Arctic Monkeys nešto slično onome što je za Beach Boyse bio transformativni “Pet Sounds”. Uz to, Alex je i prije izražavao naklonost croonerima pop-glazbe, no nikada više nego dosad pri čemu povremeno zvuči kao da neke zagubljene Bowiejeve skladbe pjeva Richard Hawley prerušen u Morrisseyja. S potonjim dijeli i sklonost, barem na ovom albumu, stihovima koji kao da su ispali iz njegovih najintimnijih stranica dnevnika, ali i težnju poigravanju popkulturalnim referencama.

Konceptualni album

“Tranquility Base Hotel & Casino” nije album koji se slušatelju dopada na prvu loptu, prvenstveno zbog činjenice da je lišen ne samo jakih refrena nego čak i primisli na hitoidnost. U neku ruku doima se i poput konceptualnog albuma rock zvijezde koja živi u “sjajnoj izolaciji” na putovanjima tijekom kojih ima vrlo malo dodira sa stvarnim svijetom običnih ljudi. Kao da iz sigurnosti hotelske sobe zuri u TV programe i kroz okna aviona i autobusa pa kontemplira o tome u što se u posljednjih petnaest godina pretvorio svijet. Poput njega samoga, također, od vremena kad je kao klinac samo želio biti “jedan od The Strokesa” do trenutka kad je postao rock star kojem sada neki kritičari neopravdano spočitavaju da je iz sebe ejakulirao tek samozadovoljno djelo.

Zauzvrat, već se na drugo slušanje, a kasnije je taj dojam sve jači, “Tranquility Base Hotel & Casino” otkriva kao elegantno, inteligentno i intrigantno strukturiran set labavo povezanih pjesama, koji istovremeno i ruši i gradi pravila o tome što neki rock album može, ali i ne mora biti. Pritom treba biti fer i istaknuti kako je novi album Arctic Monekysa više autorski projekt Alexa Turnera, srodniji izdanjima njegova side-projecta The Last Shadow Puppets nego prijašnjim djelima matičnog sastava. Kako god, to ne umanjuje ni (soničnu) ljepotu, ni (autorsku) zanimljivost (acid) putovanja (virtualnim) svijetom i (imaginarnim) svemirom (rock zvijezde) Alexa Turnera u (space pop) kapsuli Arctic Monkeysa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 13:12