Uoči premijernog nastupa u Zagrebu, na Šalati 15. srpnja, popularni britanski glumac Hugh Laurie, široj publici najpoznatiji po likovima koje je utjelovio u serijalima “Crna guja” te “Jeeves i Wooster”, a potom i serijalu “Dr. House”, odgovorio je na nekoliko pitanja o bluesu kao njegovoj velikoj ljubavi, a sad već i drugom pozivu, uz onaj glumački koji je zbog glazbe prilično zapostavio. Serija “Dr. House” razbila je percepciju o Laurieju kao komičaru, no ipak su mnogi ostali zatečeni s koliko je ozbiljnosti, znanja i poštovanja spram predratnog i poratnog bluesa Laurie pristupio “materiji” na debi albumu “Let Them Talk”. Na njemu su se našli glasoviti i ne baš veseli standardi poput “St. James Infirmary” ili “Six Cold Feet” te “John Henry” i “After You’ve Gone” s njuorlinškom kraljicom soula Irmom Thomas, odnosno s velikanom njuorlinškog bluesa Dr. Johnom, a potom je na sličan način osmišljen i drugi Lauirejev album “Didn’t It Rain”, također u produkciji kantautora i producenta Joea Henryja.
Glazbeni počeci
Jednom ste izjavili: “Nisam rođen u Alabami 1890. nego sam kao klinac iz britanske srednje klase nepozvan upao u glazbu i mitove američkog juga”. Dakle, kada ste i zašto počeli svirati blues?
- Teško je objasniti što se dogodilo. Čuo sam jednu blues pjesmu na radiju kad sam imao osam ili devet godina i bilo je to poput elektrošoka. Mislim da je posrijedi bila skladba Willieja Dixona. Intuitivno sam shvatio da je to glazba za mene i da će tako ostati do kraja života. Za sada je moje predviđanje bilo točno!
Mnogi bijelci i danas drže da je “pravi blues” samo onaj u kojem “siromašni crnci” pjevaju o siromaštvu, teškom životu, još težem radu, jadu i nesreći. Je li takva percepcija, ako ne posve pogrešna, ipak donekle izobličena?
- Donekle jest jer ljudi koji smatraju kako je blues samo glazba o patnji i tuzi očito ga nisu dovoljno slušali. Blues odražava cjelokupni život. Ljubav, seks, radost, šale, bijes, gubitak. Sve je zapisano u bluesu.
Pijanistički uzori
Koliko je teško bilo uvjeriti ljude da vas počnu slušati, ne kao dobro plaćenog glumca koji hobistički svira blues, nego kao relevantnog blues pijanista, željnog dokazivanja?
- Naravno da je bilo teško. Još uvijek jest i bit će teško. Ne očekujem da ljudi olako prihvate moj drugi životni poziv jer ni ja to ne bih lako prihvatio kad bih mogao sjediti u publici i slušati samoga sebe. Sve što mogu je da nastavim tim putem i nadam se da ću dokazati svoju iskrenost jer smatram da je gluma skrivanje iza maske, lažan identitet, a glazba skidanje maske, pokušaj da budem izravan koliko god je to moguće.
Vaše sviranje klavira sadrži poprilično osjećaja, boje, dubine i senzibiliteta i pravi je čin ljubavi i razumijevanja bluesa. Tko su vaši omiljeni blues izvođači?
- Poput svakog tinejdžera obožavao sam gitarističke heroje. No, s vremenom sam se sve više primicao klaviru i moji najveći uzori su pijanisti poput Dr. Johna, Professora Longhaira, Henryja Butlera, Allena Toussainta, Otisa Spanna... Prilično duga lista!
Strip-crtač Robert Crumb poznat je i kao kolekcionar starih vinilnih cajun, bluegrass i swing ploča na 78 okretaja. Kakva je vaša kolekcija ploča?
- Imam puno vinila. Ne zato što sam opsesivan hi-fi poklonik nego zato što volim slušati glazbu na tehnologiji koja postoji iz vremena kad su te snimke nastale.
Jeste li o svojoj ljubav spram bluesa razgovarali s Clintom Eastwoodom ili Woodyjem Allenom, također velikim zaljubljenicima u blues i jazz, kad govorimo o glumcima. Biste li voljeli zasvirati s njima ili s Jeffom Bridgesom i Kevinom Costnerom koji pak više vole country?
- Nisam nikada imao sreću sresti Clinta Eastwooda ili Woodyja Allena, ali sam slušao Allena kad je jednom nastupao u New Yorku sa svojim sastavom. Žao mi je, ali nisam čuo pjesme Jeffa Bridgesa i Kevina Costnera pa o tome ne mogu ništa reći.
Film braće Coen
Zašto ste, snimajući album “Let ThemTalk”, imali na pameti soundtrack filma braće Coen “Tko je ovdje lud?” i koji vam je bio cilj u vrijeme snimanja vašeg debi albuma?
- Sreo sam producenta tog albuma, T-Bone Burnetta, više puta, a jednom smo čak i snimili komadić glazbe koji je iskorišten u jednoj od epizoda serijala o Dr. Houseu pa možda odatle vaša informacija o svezi između “Let Them Talk” i “Tko je ovdje lud?”, soundtrack albuma koji jako cijenim i volim, ali iskreno, nisam ga imao na pameti kad sam snimao svoj debi album.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....