POZNATA HARFISTICA

Doris Karamatić: ‘Dujmić je u meni prepoznao nešto novo. I tako su se nizale divne suradnje‘

Doris Harp Karamatic - harfistica
 Tomislav Kristo/Cropix
Bila je u generaciji glazbenika s Maksimom Mrvicom i Matejom Meštrovićem, koji se, baš kao i ona, nisu zadržali samo u klasici

Muzička akademija u Zagrebu najstarija je visokoškolska glazbena institucija u Hrvatskoj i ove godine slavi 100. rođendan. Niz je uglednih imena koja su na toj Akademiji stekla diplomu, a među njima je i Doris Karamatić, poznata harfistica i članica zagrebačkog kazališta Komedija.

Kakvi su vam bili studentski dani?

- Moji studentski dani bili su veseli i neprospavani, ali i prepuni obaveza jer ono što razlikuje studente glazbe od svih drugih je svakodnevna obaveza vježbanja instrumenta bez obzira na predavanja ili ispite.

To su neke afirmativne godine, koliko vas je Akademija, baš kao i ljudi na njoj, obilježila?

- Da, to su godine kad odrastaš u svakom segmentu. Odlaziš od roditelja, živiš samostalno, pokušavaš biti odrasla i mudra osoba, a još to nisi. Ta zgrada je bila dio mog života pet godina, baš kao i obližnji kafići. Ne samo Akademija, cijela Gundulićeva je disala glazbom. I bilo je gotovo nemoguće biti sam i neprimjetan, jer smo se svi poznavali.

Počeli ste s violom, a završili s harfom, kako to?

- Kako sam još u glazbenoj školi u Splitu svirala dva glavna instrumenta, prvo sam upisala violu, naravno misleći da je to pametno, ali već na prvoj godini sam shvatila da moje srce to ne želi, pustila violu, ponovo polagala prijemni ispit i upisala harfu. Danas u šali kažem - viola je imala premalo žica.

Uvjetno rečeno, vaša generacija na Akademiji bili su Maksim Mrvica i Matej Meštrović, ljudi koji se, kao ni vi, nisu zadržali samo na klasici. Jeste li svoje šire interese već tamo iskazali i kako su to dočekali profesori i kolege?

- Kad kažem generacija, to nisu nužno osobe koje su bile na istoj godini sa mnom, nego svatko tko je u tih mojih pet godina boravka bio tamo. Jer, nije nas bilo previše i svi smo se poznavali. Taj iskorak je uvijek bio u meni, a duboka sreća i zahvalnost idu profesorici Mariji Mlinar, koja je sve svoje studente poticala da sviraju sve i svagdje. To mi je dalo jak vjetar u leđa, poticaj da budem svoja, a ne onakva kakvu drugi očekuju da budem.

Danas je vaš repertoar od klasike, preko jazza do rocka i heavy metala. Surađivali ste s mnogim poznatim glazbenicima; Psihomodo popom, Bambi Molestersima, Belfast Foodom, Maksimom Mrvicom, Markom Toljom, Renatom Sabljak, Ninom Kraljić, Ivanom Marić, Sašom Lozarom, Mladenom Burnaćem… teško ih je sve, iskreno, i pobrojati. Koja od njih vam je ostala posebno draga ili je posebno pamtite iz nekog razloga?

- Sve suradnje su bile posebne. Svaka od njih ima svoju ljepotu, čaroliju i zajednički nazivnik - klik na prvu. Iako nije pravedno izdvajati nekoga, posebno mi je u srcu suradnja s Rajkom Dujmićem. Naime, zamolio me da odsviram njegov instrumental 'Pjevaju šume', ali ga nije htio čuti do koncerta. On je tada prepoznao u meni nešto što ni sama nisam znala da imam. Na koncertu, dok sam pjesmu izvodila prvi put, pogledala sam prema publici i ugledala Rajka kako plače. To je najveća nagrada koju ti autor može dati i trenutak koji se utkao u moj DNK.

Kako je uopće došlo do toga da odaberete harfu?

- Kad bacim pogled unatrag na svoj život, jasno je da je harfa odabrala mene, a ne ja nju, ali trebalo je vremena i puno propitivanja da to prihvatim. Srećom, taj zov ili zvuk bio je jači od svega i danas je harfa dio mene. To se jasno vidi na gotovo svim fotografijama jer smo na njima - ona i ja.

image
D Strings Trio i laserska harfa
Danijel Soldo/cropix

Što je najveći problem kod tog instrumenta ili njegova sviranja? Transport zbog težine, pozicija u kojoj svirate... ili nešto treće?

- Kod harfe je problem sve i uopće ništa nije problem, ovisi kako gledate. Instrument je skup, težak, nepraktičan, ne stane u svaki auto... Međutim, za mene je sve to jednostavno, spakiraš, ubaciš u auto i ideš. Zahvaljujući tom stavu nas dvije smo bile svagdje, pa čak i na planini.

Kakva je situacija u Hrvatskoj za harfiste? Ima li dovoljno posla za sve? I ima li muškaraca u Hrvatskoj koji sviraju harfu?

- U Hrvatskoj je kultura malo zapela, pa ću otvoreno reći da nema dovoljno posla za sve u smislu stalnog zaposlenja. Ali ovo vrijeme donosi i pomake, pa se može ići na audicije svagdje u svijetu, nije problem brzo doznati informacije. Recimo, hongkoška filharmonija nedavno je imala online audiciju za prvu harfu. Mislim da je mladima otvoren svijet i te prilike treba iskoristiti. I, da, postoje muškarci koji sviraju harfu i mi imamo jednog koji završava Akademiju. Ali, da budemo jasni, iako se harfa povezuje sa ženama, za taj instrument trebaju prava snaga i fizička sprema.

Korona je za glazbenike bila prilično pogubna, nije se nastupalo, sviralo, no vi ste se snašli i zahvaljujući online koncertima radili jako puno...

- Moja prva odluka, odmah na početku lockdowna, bila je svaki dan svirati, vježbati, snimati i dati ljudima pozitivu kroz glazbu. Iz toga su se izrodile suradnje s prijateljima, koncerti na otvorenom, nastup na planini, na vrhu Lipa, i pregršt divnih uspomena. Uz to, iskoristila sam online situaciju i prijavila se na jedno međunarodno natjecanje gdje sam osvojila srebrnu medalju, položila audiciju za najveći glazbeni streaming servis na svijetu, nastupala na njihovu HeavyMetala Festivalu i osvojila treće mjesto...

Što vam je sljedeće u planu?

- Osim svoje Komedije, u kojoj će biti dosta zanimljivih noviteta, uskoro imam svoj glazbeni stand up 'Me, Myself&Harp' u CZKIO Susedgrad, zatim Ha(r)ppy Christmas u Mochvari u sklopu Zagrebačkog harfističkog festivala i, naravno, Relaxing Harp, online koncert za sve ljude ovog svijeta.

Danijela Martinović i Doris Karamatić - Ave Maria:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 01:04