DESET GODINA INMUSIC FESTIVALA Ne fali optimizma, blata, pića i posjetitelja - fali mu repertoarnog avanturizma

Uz rijeke blata, vatromet, balone i razgaljenog gradonačelnika zatvoren je preksinoć deseti, jubilarni INmusic festival na zagrebačkom Jarunu. Htjeli ne htjeli, okrugle obljetnice uvijek su prilika, ali i imperativ za neko manje ili veće svođenje računa. Da ne otkrivamo toplu vodu i ne potcrtavamo očito, INmusic je, ima tome već neko vrijeme, postao relevantna, rekli bi i nezaobilazna, južnoevropska činjenica čiji uspjeh uopće više ne ovisi o tričarijama poput biblijskog potopa (kakav se na jarunski Otok mladosti sručio drugog dana ovogodišnjeg festivala) ili pak otužno osrednjeg line upa, odnosno izbora izvođača (o čemu ćemo nešto kasnije).

Kad su organizatori nakon prvog dana ovogodišnjeg festivala izašli s brojkom od 25 tisuća posjetitelja, bilo je dosta skeptičnih reakcija na tu informaciju, no nakon trećeg dana, svu je skepsu odnijelo mitsko jarunsko blato, jer finalu s Placebom nazočilo je barem toliko, ako ne i više, sasvim blatootpornih gledatelja. Osim tradicionalno blagonaklone zagrebačke rock publike svih generacija, kao i gostiju iz drugih djelova Hrvatske i ex-YU, INmusic je posljednjih godina postao i ozbiljna turistička činjenica, pa se više niko i ne čudi kad oko sebe čuje jezike koje ne raspoznaje i to su sve itekako dobre vijesti.

Bolji zvuk

A dobro je i to što festival, baš poput Sidranovog i Kusturičinog Dina iz „Sjećaš li se Dolly Bell“ svake godine u svakom pogledu sve više napreduje (svakom osim najvažnijem doduše, ali, kao što rekoh, kasnije...). Najbolje to primjećuju oni koji preskoče neku godinu pa onda kad se vrate budu itekako ugodno iznenađeni pomacima. Ako se prethodnih godina o tome dalo raspravljati, ove sezone zaista nema mjesta nikakvim prigovorima oko ozvučenja, koje je bilo gotovo pa savršeno, i ne samo na glavnom stage-u.

Popravljaju se iz godine u godinu i ostale nekad bolne točke, poput famoznog beskontaktnog plaćanja na šankovima, cijena pića (piva je primjerice spuštena s 20 na 18 kuna – nije bogzna što, ali čovjeka veseli, pogotovo žednog...), zatim prilaza nusprostorijama i općenito organizacije. Još samo par detalja poput primjerice nekog organiziranog konstantnog mini-busnog prevoza koji bi „aerodromski“ povezivao glavni ulaz s ulazom na jarunsko jezero, naročito u sitnim satima što bi svakako bio melem za onemoćale, blatom otežale noge pogotovo onih koji po Jarunu skakuću od kasnih popodnevnih sati pa do debelo iza ponoći, no, to je sve kozmetika i ne spada u ozbiljne prigovore.

Reprize izvođača

No, ozbiljni prigovori odnose se, baš kao i proteklih godina na odabir izvođača. Svi znamo za nezgodu i otkazivanje Florence i njenog The Machinea u zadnji čas, no s njom bi slika bila tek nešto bolja. Za početak, „selektori“ INmusica previše su skloni igranju na sigurno, odnosno reprizama izvođača, bilo prokušanih na samom INmusicu bilo na nekoj drugoj domaćoj pozornici. Tako onda svake godine imamo barem jednog od tri headlinera kojeg smo već u Hrvatskoj vidjeli (a 2013. i dva od tri!), kao i još barem tri-četiri reprizna od ovih „ispod crte“ (ove godine Black Rebel Motorcycle Club, Future Islands, La Roux, Frank Turner, Eagles Of Death Metal...), o četvrtom pojavljivanju Franza Ferdinanda na INmusicu da se i ne govori (makar ovaj put došli u supervrućem paketu sa Sparksima). Nisu Ameri bez vraga, a onda i drugi za njima, ograničili predsjednički mandat na dva komada i fajrunt.

Da se ne bi krivo shvatili, super su Franz Ferdinand u bilo kojoj varijanti i domaća im publika redovno jede iz ruke, no nije li ipak vrijeme za malo repertoarnog avanturizma? Onda imamo Of Monsters And Men, bljedunjave islandske elektro folkere, koji nisu doduše bili headlineri, ali su zauzeli glavni stage u „prime time-u“ (od 20:45 do 22:15) finalne večeri. OK, ljudi imaju jednu stvar („Little Talks“) koja je na skoro 150 milijuna pregleda na YouTube-u (ali je bezvezna sve da ima i milijardu), no ostale joj imaju manje klikova od Silentea, kamoli od npr. S.A.R.S.-a (naravno, nije sve u brojkama, pogotovo ne u YouTube-ovim, ali svejedno).

I susjedu crkla krava

Pa onda Placebo, iskusan, besprijekorno usviran band, koji smo također već vidjeli u Zagrebu (na Radar festivalu 2007.), a koji je zatvorio ovogodišnji INmusic – publika ih je primila kurtoazno, čak i srdačno, ali ni približno ekstatično. Placebo su naime na svojih sedam studijskih albuma i 30-ak singlova bolno deficitarni općeprepoznatljivim, raspaljujućim, nebo-parajućim... DA, hitovima, koji su kako god okreneš neophodni za manifestaciju ovakvog tipa, a pogotovo njeno zatvaranje (pa je onda vrhunac njihova nastupa bila obrada „Running Up That Hill“ Kate Bush na bisu). Dakle, da, može Placebo, ali ne kao headliner i nikako ne u samom finalu festivala – tu naprosto treba nešto daleko populističnije.

Ako vam se se sve ovo čini kao puko zanovijetanje izbirljivog kritičarskog piskarala (što možda i jest, vrag će ga znati), razmotrimo slijedeće. INmusic je godinama „jahao“ paralelno sa svoim starijim rođakom iz regije, novosadskim Exitom, česte su bile sezone kad su se line up-ovi preklapali u većini izvođača. Većini, osim tom jednom ili dva ključna zbog kojih se itekako isplatilo potegnuti do Novog Sada. Tamošnja je publika svih ovih godina gledala manje više iste bandove kao i zagrebačka uz dodatak imena poput između ostalih Sex Pistols, Pulp, Suede, Manic Street Preachers (koje smo mi pak gledali na Radaru 2008. u Varaždinu), Madness, Scissor Sisters ili Paul Weller.

Za utjehu recimo da je ove godine i susjedu crkla krava, odnosno Exitov jubilarni 15. line up nije bogzna što bolji od INmusicovog (iako neće biti u krivu ni oni koji će reći da su Motorhead, Prodigy, Roisin Murphy, Manu Chao i Emeli Sande ipak značajno jača postava od Placeba, FFS-a, Rudimentala, Of Monstersa, Death Cab For Cutie i Paola Nutinija).

Multipleks sindrom

Naravno, znamo da je kriza, da su vani cijene ulaznica za rock koncete otišle u nebo (a na INmusic se još uvijek ulazi za korekntih 350 kuna za sva tri festivalska dana), da INmusic ima taj nezgodni termin tik uoči Glastonburya (za koji uzgred paket ulaznica za sve dane košta 225 funti – oko 2.400 kuna, dakle sedam puta više nego za INmusic, ali naravno da tu nema mjesta uspredbama jer Glasto je globalna mega-institucija i ima barem 15 puta više izvođača od IN-a), ali bi ipak trebalo stvoriti barem privid da se i u odabir izvođača ulaže podjednak trud kao i u primjerice „humanizaciju“ konzumacije na šanku.

No, dojam je da INmusicu ono što bi zapravo trebalo biti daleko najvažnije nije ni blizu vrha liste prioriteta – ako se iz godine u godinu ulaže ogroman trud u primjerice razglas ili rasvjetu, apsurdno je da odabir izvođača izgleda tek kao „dovoljno dobar“ da ne pokvari brend koji će sam, s ovim ili onim bandovima, prodati tih 20 ili 25 somova karata. Tu onda dolazimo da pitanja od milijun kuna – bi li radije gledali i slušali npr. Suede ili The Killerse s nesavršenim razglasom ili pak „uživali“ u besprijekornom zvuku Of Monsters And Men ili La Roux?

Ovako sve to pomalo podsjeća na tehnički savršeno opremljena moderna multipleks kina u kojima je sasvim svejedno što je na platnu dokle god kokice i nachosi idu kao alva...