PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

DEBI ALBUM NOVE SUPERGRUPE Canetova mudrost i sinergija Škrtica obavezna je rock lektira sve fašistoidnijeg svijeta 21. stoljeća

 Bojan Vasiljević / Lampshade Media
Nova supergrupa srpskog rocka Škrtice istoimeni debi album koji izlazi 9. veljače promovirat će 17. ožujka koncertom u zagrebačkoj Tvornici kulture

Rijetko su kad u rocku i popularnoj glazbi supergrupe imale smisla nakon onih prvih poput Cream koju su činili Clapton, Baker i Bruce ili Crosby, Stills, Nash & Younga. Našla bi se još pokoja: Blind Faith i Derek And The Dominos iza kojih je također stajao Clapton ili Bad Company koju su oformili članovi sastava Free, King Crimson i Mott The Hoople, a nakon sredine 70-ih valja spomenuti još i Traveling Wilburys, Texas Tornados i The Highwaymen. Ne ubrajate li u supergrupe Grand Funk Railroad, Foo Fighters ili Nick Cave & The Bad Seeds, a osobno ne bih jer su posrijedi posve novi i vrlo trajni entiteti, većina drugih supergrupa - uključujući i tržišno vrlo uspješne poput Emerson, Lake & Palmera, Asia ili Audioslavea - nisu donijeli nikakvu sinergiju nego entropiju. Najčešće se događalo da su takve supergrupe bile lošije od matičnih sastava njihovih glazbenika.

Slična se opasnost nadvila i nad Škrticama koju čine Cane iz Partibrejkersa, gitaristi Boris Mladenović iz Jarbola i Vladimir Kolarić iz Velikog prezira te basist Boško Mijušković i bubnjar Danilo Luković, obojica iz Straight Mickey & The Boyz. Zbog bendova iz kojih su potekli, Škrtice doista jesu prava supergrupa, a ne slučajna nakupina glazbenika iz slabo znanih indie-rock bendova što se danas također trži pod tim jako izlizanim terminom.

Ovdje je definitivno došlo do sinergije jer istoimeni debi album Škrtica nije slabiji od “Sirotinjskog carstva” (2015) Partibrejkersa, a osobno mi je impresivniji od pojedinačnih albuma Jarbola, Velikog prezira pa i istoimenog prvijenca opravdano hvaljenih Straight Mickey & the Boyz. Ne bih želio uvrijediti cijenjene vokaliste spomenutih sastava, ali jasno je da je tu raz­liku u Škrticama načinio Cane koji mikrofonom i perom secira osobne i društvene paranoje, pojašnjavajući nam “svet uplašenih ljudi koji ne žele istinu da čuju” ekspert­no kao i današnji najpametniji marksistički i egzistencijalistički filozofi, samo u bitno kraćoj formi.

Osnovno pitanje koje Cane postavlja, iako se pita kome pa se osjeća “paranormalno”, gdje se to iz društva u kojem živimo izgubio čovjek, sveden na roba koji je svoju slobodu prodao za šaku staklenih perli. Obavezna je to rock lektira sve fašistoidnijeg svijeta 21. stoljeća kojem nasušno nedostaju socijalizam i punk. Canetov sociološki diskurs i način pjevanja nije ništa drugačiji nego u Partibejkersima, čime se pojavila opasnost da se ostali glazbenici u Škrticama svedu samo na “kulise”, ali Kole, Boris, Boško i Danilo dovoljno su jaki i svoji, maštoviti i fleksibilni da izdrže Caneta ispred sebe i dadnu mu novi vjetar u leđa. Stoga ovaj debi album donosi opasan, bijesan, ljut i društveno angažiran ulični rock’n’roll u borbi s općim kukavičlukom i rezignacijom, a s dovoljno distinkcije u odnosu na Partibrejkerse i ostale bendove iz kojih su potekle vrlinama bogate Škrtice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 16:14