Ostao je bez američke vize, imao problema sa zakonom, a onda je iz Bijele kuće stigla nevjerojatna ponuda

Godine 1970. nismo mogli povjerovati da je točna vijest kako jazz rock grupa Blood, Sweat and Tears stiže na koncert u Zagreb. Kako je to moguće, obično smo ugošćavali grupe koje su već pred raspadom, no ovo je bilo kao da smo dobili Rolling Stonese dok je s njima još svirao Brian Jones. Dok ste u našim dućanima, na primjer onom u Gundulićevoj ulici koji je prodavao strane albume, čeznutljivo gledali naslovnice njihove prve dvije long-play ploče, niste mogli ni slutiti da je sve to "skuhala" omrznuta politika, to jest novi američki predsjednik Richard Nixon, koji je znao kako primiriti omladinski bunt. Nije to baš radio kako spada, Blood, Sweet and Tears izgubili su mnogo poklonika kad se doznalo da omiljena grupa američkih ljubitelja underground kulture kreće na turneju u organizaciji State Departmenta u ljeto 1970. Međutim, bila je to tzv. "viša sila", David Clayton-Thomas, novi pjevač grupe koji je kumovao njezinu usponu na top listama, imao je velikih problema sa zakonom i sve se to moglo primiriti jednim ovakvim potezom. Njemu je već bila istekla američka viza, upravo se otkrilo da je kao Kanađanin tamo povremeno bio i u zatvoru, osobito kao maloljetni delinkvent, i turneja u organizaciji američke vlade bila je prava stvar da se sve to skupa izgladi.

Clayton-Thomas je umro u srijedu uvečer, imao je 84 godine, no svi će pamtiti njegovo zlatno razdoblje, kraj šezdesetih i početak sedamdesetih. Tada je snimio svoju legendarnu pjesmu "Spinning Wheel", čiji je bio i autor, a za njom su uslijedile "You‘ve Made Me So Very Happy" i "And When I Die", koje su sve dogurale do drugog mjesta Billboardove top liste i ondje ostale tjednima. Clayton-Thomas je zamijenio Ala Koopera na mjestu pjevača i vođe grupe, to nikad nije bio mudar potez, no u ovom slučaju se isplatio, budući da glazbeni poklonici i danas smatraju da je Clayton-Thomas zaštitni glas grupe. Vidjelo se to i na koncertu u Zagrebu, gdje su ga dočekali s obožavanjem, a on se uopće nije ponašao poput primadone. Istina, tada više nije bio siguran koliko će dugo ostati u grupi, treći album je snimio bez pogovora, ali krajem 1971. i početkom 1972. obznanio je odluku da ima druge planove za svoju karijeru. Nije to bio definitivan raskid, Blood, Sweat and Tears uvijek su ga rado primali natrag, a on bi im se vraćao kako bi "napunio baterije". U međuvremenu je snimao vlastite albume, nastupao u televizijskim emisijama i pisao memoare znakovitog naslova - "Blood, Sweat and Tears"! Od te oznake nikako nije mogao pobjeći, a mora se priznati da to nije ni želio. Ipak mu je ona pribavila svjetsku slavu, a i on je pomogao grupi u međunarodnoj afirmaciji.

Inače, rođen je 1941. u Engleskoj, u pokrajini Surrey, roditelji su mu bili kanadski vojnik i engleska studentica glazbe, koji su se po završetku rata preselili u Kanadu, u gradić nedaleko od Toronta. S ocem se nije bogznakako slagao i vrlo je rano počeo bježati od kuće, da bi povremeno završio i u popravnom domu. Kako je naučio svirati? U jednom od domova našao je napuštenu gitaru i bez ikakve pomoći naučio ju je svirati. Nevjerojatan početak karijere glazbenika kojeg su promovirali Ronnie Hawkins i Judy Collins, no poslije je on promovirao samog sebe, i to iznimno markantno.