Jednom je Iggy Pop rekao da bi u slučaju da Rusi bace atomsku bombu volio biti u središtu eksplozije, dok bi David Bowie potražio najsigurnije i najudaljenije atomsko sklonište. Možda, no 1976. godine Bowie, a za njim i Iggy u “Hladnim ratom” podijeljenom Berlinu, potražili su i jedno i drugo. Bowie utočište od slave, popularnosti, ovisnosti o kokainu i “nacističkog Victoria Station ekscesa”, Iggy samo egzil od droga i ludnice iz koje ga je sredinom 70-ih izvukao njegov prijatelj, a obojica miris napetosti koji je tada išao ruku pod ruku s dekadencijom Zapadnog Berlina kao izloga Zapada i njegove supremacije nad socijalizmom i sumornim, žicom, minama i betonskim zidom ograđenim Istočnim Berlinom.
Mit u povijesti glazbe
“Berlinske godine” Davida Bowieja i Iggyja Popa ubrzo će postati jednim od najmitologiziranijih perioda u povijesti rocka, često i inspiracijom za mnoge druge velike glazbenike, poput Nicka Cavea, koji je također nekoliko godina proveo kao “azilant” u Berlinu ili U2 koji su 1990. godine s Brianom Enoom u Hansa Studio krenuli snimiti “Achtung Baby”, najpoznatiji i najtiražniji album popularne glazbe inspiriran “Berlinskom fazom” Bowieja i Iggyja. Berlinski zid je već bio pao, zavladao je duh “ujedinjene Europe”, no dosta od onoga “spleena” koji je vladao u vrijeme Bowiejevog i Iggyjevog obitavanja u Berlinu još je bilo prezentno. Čak su i studio, Hansa, i producent, Brian Eno, bili isti kao i u slučaju Bowiejeve “Berlinske trilogije”.
Doduše, na “Low”, “Heroes” i “Lodger” Brian Eno nije bio producent, ali je bio ključni suradnik Davida Bowieja koji je pak producirao prve Iggyjeve solo albume nakon raspada The Stoogesa, podjednako utjecajne i famozne “The Idiot” i “Lust For Life”.
“Berlinska faza” Bowieja i Iggyja i danas je snažan magnet za mnoge umjetničke azilante, ali i kulturalne turiste koji tumaraju Berlinom u potrazi za atmosferom koja je u drugoj polovici 70-ih posve obuzela “Najvećeg rock kameleona” i “Kuma punka”, dok su pokušavali pobjeći od svega što ih je mučilo, ali i ponovo izmisliti sebe, što im je u konačnici uspjelo na toliko fascinantan način da je mnogima to i danas interesantno. Ne samo kao mitovi i legende iz povijesti rocka, nego i kao muzejska izložba čiji postav u selekciji kustosice Christine Heidemann, imate li para i vremena, možete razgledati od 20. svibnja od 10. kolovoza u berlinskom Martin-Gropius-Bauu.
Pođete li na spomenutu izložbu, vjerojatno ćete upiti mnogo od atmosfere koja je obuzela Bowieja i Iggyja kad su zalazili u klubove zapadnoberlinskog kvarta Kreuzberg poput SO36 koji je tada imao status i značaj kao CBGB u New Yorku.
Kostimi koje je nosio David Bowie (FOTO: AFP)
‘Spleen’ 70-ih
U jesen 2005. kolega Ante Batinović i ja tumarali smo pola noći uzduž i poprijeko Kreuzberga, tražeći što je ostalo od onog “spleena” koji je kasnih 70-ih opio Bowieja i Iggyja. Te večeri ujesen 2005. godine u klubu SO36 svirao je norveški punk’n’roll bend Gluecifer, no Ante i ja smo zakasnili. Ipak, naoružanima znanjem o “Berlinskoj fazi” Bowieja i Iggyja, nije nam bilo teško zamisliti kako je to nekoć izgledalo u Kreuzbergu u kojem su punk i Krautrock drmali gotovo do Berlinskog zida na koji je u vrijeme Bowieja i Iggyja “pucao” pogled iz Hansa Studija. U nekadašnjoj plesnoj dvorani SS vrhuške oni su od 1976. do 1978. godine snimali avangardna remek-djela kojima će stubokom promijeniti tijek rock, electro i pop glazbe. Priča o tome kako je nastala skladba “Heroes”, nakon što je Bowie spazio dvoje zaljubljenih u sjeni Berlinskog zida, samo je jedna od onih koja mitologizira i romantizira njegove “Berlinske godine”, ali ona je i mogući odraz “pogleda iz studija” preko “Zida” na Istočni Berlin te kao takva vjerojatno istinita, a ne izmišljena.
Berlinska bohemija
Spomenuta izložba u Martin-Gropius-Bauu, smještenom na “pljucomet” od Hansa Studija, dio je ili nastavak, kao god želite shvatiti, izložbe o Bowieju, prvotno postavljene u londonskom Victoria & Albert Museumu. Ovim postavom pokušavaju se obuhvatiti, predočiti i pojasniti najznačajnije od svega onoga što je privuklo Bowieja u Berlin, odnosno svega onoga što je u Berlinu Bowie činio s Iggyjem, Enoom i Tonyjem Viscontijem. Tijekom 21. stoljeća taj izuzetno avangardni i vjerojatno najvažniji period njegove karijere, mada to stoji i za Ziggy Stardust i Thin White Duke faze koje su prethodile “Berlinskoj”, Bowie će pretvoriti u vlastiti “neoklasicizam” koji je najzornije i najuvjerljivije ostvario na prekrasnom prošlogodišnjem albumu “The Next Day” s kojeg je skladba “Where re We Now?” zapravo nastavak pjesme “Heroes” u današnjim, posve drugačijim vremenima.
Ipak, “ljudi i danas u Berlin dolaze sa sličnim očekivanjima kao svojedobno Bowie nakon turbulentnog vremena koje je proveo u Los Angelesu”, pojašnjava za New York Times kuratorica Christine Heidemann. “Berlin je i danas grad u kojem se možete sakriti ili odmoriti, ali i biti vrlo kreativni”. Upravo ta mješavina slobode, enklave, azila, anonimnosti, ali i uzbuđenja bila je neodoljivi mamac za Bowieja kojeg u Zapadnom Berlinu 1976. godine nitko nije percipirao kao zvijezdu. Slobodno je mogao zalaziti u klubove poput SO36, a da mu za vratom ne dišu fotografi u potrazi za još jednim “nacističkim pozdravom”. S druge strane, povijest uspona nacizma, Weimarske Republike, Brechtovog teatra, njemačkog ekspresionizma, odnosno betonsko-žičana granica između represije hardcore socijalizma Istočnog i totalne dekadencije Zapadnog Berlina, mješavina predratne i hladnoratovske berlinske bohemije, avangardni zvuci Krautrocka, Kraftwerkove elektronike i punka, čudesna arhitektura i cutting-edge moda posve su opčinili Bowieja i Iggyja koji su u Berlinu napunili baterije te u dvije-tri godine “ispucali” nekoliko briljatnih albuma čiji se utjecaj i danas snažno reflektira u glazbi niza izvođača.
Sakupljanje građe
Sve to je značajan dio izložbe o Bowiejevoj “Berlinskoj fazi” u koju je Christine Heidemann uvrstila i fotografije, autoportrete, skice, odjeću, filmske isječke, glazbu, prepisku između Bowieja i Marlene Dietrich s kojom će zaigrati u filmu “Just A Gigolo” iz 1978. godine, pismo berlinskom kroničaru Christopheru Isherwoodu, izvještaje istočnonjemačke tajne policije Stasi i niz drugih “sitnica” kojima dočarava “spleen” hladnoratovskog Berlina u kojem su od 1976. do 1978. boravili Bowie i Iggy.
Nisu ranih 80-ih Zagreb, Ljubljana ili Beograd bili zatvor i pustopoljina poput Istočnog, ali ni izlog obilja i hedonizma poput Zapadnog Berlina, no iz perspektive ondašnjeg novovalnog Zagreba, pankerske Ljubljane i rokerskog Beograda mogli smo savršeno razumjeti zašto je Berlin privukao Bowieja i Iggyja te čime ih je to potaknuo na veličanstvena djela kojima su zauvijek postali i našim herojima.
Danas o svemu tome, sada i kroz izložbu u Martin-Gropius-Bauu, možete “sakupljati građu”, baš kao što su Bowie i Iggy u ondašnjem Zapadnom Berlinu “sakupljali građu” iz taloga prohujalih vremena, ali i tadašnjeg avangardizma na čije su čelo u osvit punka hrabro stali da bi “spasili zdravlje te potakli vlastiti glazbenički i kulturološki napredak” i u konačnici postali - “što god poželiš”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....