BERLINSKE GODINE

DAVID BOWIE U Hladnim ratom podijeljenom gradu pronašao je utočište od slave i ovisnosti

Izložba u Berlinu otkriva dosad nepoznate detalje o životu rock ikone

Jednom je Iggy Pop rekao da bi u slučaju da Rusi bace atomsku bombu volio biti u središtu eksplozije, dok bi David Bowie potražio najsigurnije i najudaljenije atomsko sklonište. Možda, no 1976. godine Bowie, a za njim i Iggy u “Hladnim ratom” podijeljenom Berlinu, potražili su i jedno i drugo. Bowie utočište od slave, popularnosti, ovisnosti o kokainu i “nacističkog Victoria Station ekscesa”, Iggy samo egzil od droga i ludnice iz koje ga je sredinom 70-ih izvukao njegov prijatelj, a obojica miris napetosti koji je tada išao ruku pod ruku s dekadencijom Zapadnog Berlina kao izloga Zapada i njegove supremacije nad socijalizmom i sumornim, žicom, minama i betonskim zidom ograđenim Istočnim Berlinom.

Mit u povijesti glazbe

“Berlinske godine” Davida Bowieja i Iggyja Popa ubrzo će postati jednim od najmitologiziranijih perioda u povijesti rocka, često i inspiracijom za mnoge druge velike glazbenike, poput Nicka Cavea, koji je također nekoliko godina proveo kao “azilant” u Berlinu ili U2 koji su 1990. godine s Brianom Enoom u Hansa Studio krenuli snimiti “Achtung Baby”, najpoznatiji i najtiražniji album popularne glazbe inspiriran “Berlinskom fazom” Bowieja i Iggyja. Berlinski zid je već bio pao, zavladao je duh “ujedinjene Europe”, no dosta od onoga “spleena” koji je vladao u vrijeme Bowiejevog i Iggyjevog obitavanja u Berlinu još je bilo prezentno. Čak su i studio, Hansa, i producent, Brian Eno, bili isti kao i u slučaju Bowiejeve “Berlinske trilogije”.

Doduše, na “Low”, “Heroes” i “Lodger” Brian Eno nije bio producent, ali je bio ključni suradnik Davida Bowieja koji je pak producirao prve Iggyjeve solo albume nakon raspada The Stoogesa, podjednako utjecajne i famozne “The Idiot” i “Lust For Life”.

“Berlinska faza” Bowieja i Iggyja i danas je snažan magnet za mnoge umjetničke azilante, ali i kulturalne turiste koji tumaraju Berlinom u potrazi za atmosferom koja je u drugoj polovici 70-ih posve obuzela “Najvećeg rock kameleona” i “Kuma punka”, dok su pokušavali pobjeći od svega što ih je mučilo, ali i ponovo izmisliti sebe, što im je u konačnici uspjelo na toliko fascinantan način da je mnogima to i danas interesantno. Ne samo kao mitovi i legende iz povijesti rocka, nego i kao muzejska izložba čiji postav u selekciji kustosice Christine Heidemann, imate li para i vremena, možete razgledati od 20. svibnja od 10. kolovoza u berlinskom Martin-Gropius-Bauu.

Pođete li na spomenutu izložbu, vjerojatno ćete upiti mnogo od atmosfere koja je obuzela Bowieja i Iggyja kad su zalazili u klubove zapadnoberlinskog kvarta Kreuzberg poput SO36 koji je tada imao status i značaj kao CBGB u New Yorku.

Kostimi koje je nosio David Bowie (FOTO: AFP)

DANIEL BOCKWOLDT
German Foreign minister Frank-Walter Steinmeier looks at costumes of British musician David Bowie at the "David Bowie" exhibition at the Martin-Gropius-Bau museum in Berlin during a preview on May 19, 2014. The retrospective that was on display at London's Victoria and Albert Museum before will be running in the German capital from May 20 to August 10, 2014. AFP PHOTO /DPA/ DANIEL BOCKWOLDT GERMANY OUTRESTRICTED TO EDITORIAL USE, MANDATORY MENTION OF THE ARTIST UPON PUBLICATION, TO ILLUSTRATE THE EVENT AS SPECIFIED IN THE CAPTION

‘Spleen’ 70-ih

U jesen 2005. kolega Ante Batinović i ja tumarali smo pola noći uzduž i poprijeko Kreuzberga, tražeći što je ostalo od onog “spleena” koji je kasnih 70-ih opio Bowieja i Iggyja. Te večeri ujesen 2005. godine u klubu SO36 svirao je norveški punk’n’roll bend Gluecifer, no Ante i ja smo zakasnili. Ipak, naoružanima znanjem o “Berlinskoj fazi” Bowieja i Iggyja, nije nam bilo teško zamisliti kako je to nekoć izgledalo u Kreuzbergu u kojem su punk i Krautrock drmali gotovo do Berlinskog zida na koji je u vrijeme Bowieja i Iggyja “pucao” pogled iz Hansa Studija. U nekadašnjoj plesnoj dvorani SS vrhuške oni su od 1976. do 1978. godine snimali avangardna remek-djela kojima će stubokom promijeniti tijek rock, electro i pop glazbe. Priča o tome kako je nastala skladba “Heroes”, nakon što je Bowie spazio dvoje zaljubljenih u sjeni Berlinskog zida, samo je jedna od onih koja mitologizira i romantizira njegove “Berlinske godine”, ali ona je i mogući odraz “pogleda iz studija” preko “Zida” na Istočni Berlin te kao takva vjerojatno istinita, a ne izmišljena.

Berlinska bohemija

Spomenuta izložba u Martin-Gropius-Bauu, smještenom na “pljucomet” od Hansa Studija, dio je ili nastavak, kao god želite shvatiti, izložbe o Bowieju, prvotno postavljene u londonskom Victoria & Albert Museumu. Ovim postavom pokušavaju se obuhvatiti, predočiti i pojasniti najznačajnije od svega onoga što je privuklo Bowieja u Berlin, odnosno svega onoga što je u Berlinu Bowie činio s Iggyjem, Enoom i Tonyjem Viscontijem. Tijekom 21. stoljeća taj izuzetno avangardni i vjerojatno najvažniji period njegove karijere, mada to stoji i za Ziggy Stardust i Thin White Duke faze koje su prethodile “Berlinskoj”, Bowie će pretvoriti u vlastiti “neoklasicizam” koji je najzornije i najuvjerljivije ostvario na prekrasnom prošlogodišnjem albumu “The Next Day” s kojeg je skladba “Where re We Now?” zapravo nastavak pjesme “Heroes” u današnjim, posve drugačijim vremenima.

Ipak, “ljudi i danas u Berlin dolaze sa sličnim očekivanjima kao svojedobno Bowie nakon turbulentnog vremena koje je proveo u Los Angelesu”, pojašnjava za New York Times kuratorica Christine Heidemann. “Berlin je i danas grad u kojem se možete sakriti ili odmoriti, ali i biti vrlo kreativni”. Upravo ta mješavina slobode, enklave, azila, anonimnosti, ali i uzbuđenja bila je neodoljivi mamac za Bowieja kojeg u Zapadnom Berlinu 1976. godine nitko nije percipirao kao zvijezdu. Slobodno je mogao zalaziti u klubove poput SO36, a da mu za vratom ne dišu fotografi u potrazi za još jednim “nacističkim pozdravom”. S druge strane, povijest uspona nacizma, Weimarske Republike, Brechtovog teatra, njemačkog ekspresionizma, odnosno betonsko-žičana granica između represije hardcore socijalizma Istočnog i totalne dekadencije Zapadnog Berlina, mješavina predratne i hladnoratovske berlinske bohemije, avangardni zvuci Krautrocka, Kraftwerkove elektronike i punka, čudesna arhitektura i cutting-edge moda posve su opčinili Bowieja i Iggyja koji su u Berlinu napunili baterije te u dvije-tri godine “ispucali” nekoliko briljatnih albuma čiji se utjecaj i danas snažno reflektira u glazbi niza izvođača.

Sakupljanje građe

Sve to je značajan dio izložbe o Bowiejevoj “Berlinskoj fazi” u koju je Christine Heidemann uvrstila i fotografije, autoportrete, skice, odjeću, filmske isječke, glazbu, prepisku između Bowieja i Marlene Dietrich s kojom će zaigrati u filmu “Just A Gigolo” iz 1978. godine, pismo berlinskom kroničaru Christopheru Isherwoodu, izvještaje istočnonjemačke tajne policije Stasi i niz drugih “sitnica” kojima dočarava “spleen” hladnoratovskog Berlina u kojem su od 1976. do 1978. boravili Bowie i Iggy.

Nisu ranih 80-ih Zagreb, Ljubljana ili Beograd bili zatvor i pustopoljina poput Istočnog, ali ni izlog obilja i hedonizma poput Zapadnog Berlina, no iz perspektive ondašnjeg novovalnog Zagreba, pankerske Ljubljane i rokerskog Beograda mogli smo savršeno razumjeti zašto je Berlin privukao Bowieja i Iggyja te čime ih je to potaknuo na veličanstvena djela kojima su zauvijek postali i našim herojima.

Danas o svemu tome, sada i kroz izložbu u Martin-Gropius-Bauu, možete “sakupljati građu”, baš kao što su Bowie i Iggy u ondašnjem Zapadnom Berlinu “sakupljali građu” iz taloga prohujalih vremena, ali i tadašnjeg avangardizma na čije su čelo u osvit punka hrabro stali da bi “spasili zdravlje te potakli vlastiti glazbenički i kulturološki napredak” i u konačnici postali - “što god poželiš”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:24