DAVE GROHL - BIOGRAFIJA

Čovjek koji je stajao na vrhu svijeta. Dvaput

 / Getty images

U relativno brzopoteznoj i kratkoj biografiji “Foo Fighters, Nirvana i druge (ne)zgode” njezin autor i engleski glazbeni novinar Martin James ipak je uspio obuhvatiti sve najznačajnije postaje rock’n’roll puta Davea Grohla.

Puta tijekom kojeg je Grohl dvaput stajao na vrhu svijeta, s dva velika američka i svjetska rock-benda. Prvo s Nirvanom, s kojom je rušio tadašnja pravila igre diskografske i glazbene industrije, a potom i s Foo Fightersima, s kojima se od alter-rockera prometnuo u classic-rock zvijezdu, a da pritom nije potro neka načela (hardcore) punka u kojem je kroz bendove poput Dain Bramage i Scream sudjelovao u Washingtonu D.C. sredinom 80-ih, prije negoli je u Seattleu zasjeo za Nirvanine bubnjeve. Uspio je James ocrtati i neke od najznačajnijih psiholoških karakteristika Grohla, no dopustite da o svemu tome iznesem vlastito mišljenje, mimo onih autora biografije “Foo Fighters, Nirvana i druge (ne)zgode”.

Ovisnost o heroinu

Naime, gotovo u dan, dvije godine mlađeg od potpisnika ovih redaka, Grohla je zakvačio tek “drugi vlak” američkog hardcore punka. No, kako je bio na izvorištu tada aktivne scene Washingtona, a prije toga u 70-ima odrastao uz bitno drugačiji arenaški, hard i heavy rock, a manijakalnom energijom kojom i danas isijava, s lakoćom je pomirio te dvije krajnosti američke glazbe. Moglo bi se reći i ovako. Ako su Cobaina, uz ovisnost o heroinu, možda i negativan utjecaj Courtney Love, i naposljetku samoubilački pucanj iz puške, ubili i teret slave i famozna “punk rock krivnja”, jer je tijekom 80-ih i ranih 90-ih najgore što se nekom pankeru moglo dogoditi bilo da postane popularan, Grohla ta ista “krivnja” nikada nije izjedala. “Počeci” su im bili slični, no “završeci” radikalno drugačiji.

Sviđalo se to nekima ili ne, Grohl je naučio kako komunicirati, surađivati i dobro se zabavljati prvo na lokalnoj hardcore punk sceni, potom kroz uragan popularnosti u kojem se našla Nirvana, a kasnije i s tako različitim likovima kao što su Paul McCartney, John Paul Jones, Tom Petty, Roger Taylor, Brian May i Bruce Springsteen s jedne, te Josh Homme, Bob Mould, Pat Smear, Lemmy, Thurston Moore, Greg Dully i Mike Watt s druge strane rock-spektra. I mnogim drugima, otkako je Nirvana skončala u Cobainovu pucnju, a Foo Fighters početkom milenija postali jedan od najvećih bendova poteklih iz grunge-rocka.

Rock božanstvo

Grohl je na doista zavidan način prošao put od hardcore punk bubnjara iz dubokog undergrounda do jednog najvećih rock-božanstava 20. i 21. stoljeća, a da mu na tome putu i publika i kritika često jede iz ruke.

Bili to prvi nastupi po podrumima Washingtona, preko klubova za honorar od 600 njemačkih maraka, za koliko sam kupio Nirvanu nakon albuma “Bleach” za (zbog pomanjkanja datuma ipak neodržani) nastup u Zagrebu, ali i povijesnih koncerata poput onog Nirvane na Readingu početkom 90-ih, do pozornica poput Wembleyja, na kojima su Foo Fighters zasjali punim sjajem, ispada da Grohlu dođe na isto. Tom hiperaktivcu zaraznog osmijeha, kojeg zovu i “naljubazniji čovjek rock’n’rolla”, bitno je da iz sebe izbaci energiju koju s lakoćom prenosi na publiku.

Bilo za bubnjevima Screama, Nirvane, Queensa ili Them Crooked Vulturesa; bilo kao gitarist i frontmen Foo Fightersa kojima rukovodi čeličnim autoritetom; bilo kao autor dokumentarnih filmova i serijala poput “Sound City: Reel To Real” i “Sonic Highways”; bilo kao lider benda koji je i kurator “reanimiranog” open-air rock festivala CalJam, Grohl isijava entuzijazmom i posvećenošću rock’n’rollu koji obožava. Čak i više nego što publika obožava Grohla kao jedno od najvećih i najvažnijih utjelovljenja rocka u proteklih tridesetak godina, a to se osjeti u gotovo svemu što radi, pa i kad ne izbaci sjajan album.

Naravno da je u tako dugoj i plodnoj, pa i raznovrsnoj karijeri bilo i takvih, primjerice “Sonic Highways” s osam pjesama za dokumentarni serijal o osam amblematskih američkih “glazbenih” gradova ili akustični “Skin And Bones” koji nije ni sjena Nirvanina “MTV Unplugged”, no i tada Grohl ostavlja dojam čovjeka koji će napraviti sve osim varati publiku. S druge strane, osobno smatram da su albumi Foo Fightersa od “One By One” iz 2002. do “Concrete & Gold” iz 2017. godine interesantnije osmišljeni, neki od njih i mnogo bolje izvedeni nego prva tri albuma na kojima je Grohl tek nastavljao misiju Nirvanina alter-rock poslanja.

Kako su godine prolazile, tako mu je uloga classic-rock lidera ili titana stadionskog rocka, koji je često na perfektan način mirio težinu i grandioznost hard rocka, energiju, britkost i načela punka te melodioznost i hitoidnost primarnu pop-glazbi, sve bolje pristajala. Naime, onih koji žele biti alternativa bilo čemu ima previše i preloših, za razliku od 80-ih, no ako smo posljednjih petnaestak godina u nečemu deficitarni, onda su to ljudi poput Grohla, koji se ne srame rock činiti i prezentirati većim i važnijim od života, pa i smrti.

Raspad Nirvane

Na neki način, ono što je ubilo Cobaina, Grohla je desetak godina poslije počelo beskrajno zabavljati i činiti ga najprirodnijom, najšarmantnijom i najomiljenijom rock-zvijezdom koja drži i doticaje s undergroundom iz kojeg je potekao, ali i pripada u “aristokraciju” rocka i popa. Počeo je kao bubnjar u hardcore punku kojeg i danas vole klinci rođeni debelo nakon raspada Nirvane, no već mu dvadesetak godina iz ruke jedu i njegovi najveći uzori.

Nepobitno, jedan je od onih kojima takav, zamalo nemoguć gard savršeno pristaje jer njime ne iritira na onaj način na koji su rock-zvijezde znale iritirati tijekom 70-ih i 80-ih. I zbog čega je i nastao (hardcore) punk iz čijih je prapočela proizašao baš ovakav Grohl, čiji su Foo Fighters, uz Pearl Jam, mogući Zeppelini i Stonesi grunge-rocka, kao jedna od najsjajnijih i najdugovječnijih zvijezda rocka koja će uskoro, samo zato što joj se svidio prostor pulske Arene, u njoj dvaput u dvije večeri nastupiti s Foo Fightersima.

Za njega i njegov bend, to je gubitak novca ili eventualno pozitivna nula u odnosu na gabarite koncerata kakve već godinama drže, ali ne i gubitak vremena, smisla ili uživanja u rock’n’rollu. Grohl uvijek traži drugačije puteve od tračnica po kojima trenutno vozi. Takav ga je stav na koncu i doveo do vrha rock i pop svijeta. I to dvaput. Ne samo artistički, karizmatički ili utjecajnošću nego i financijski jer, od bubnjara, mada Grohl nije samo bubnjar, više je zaradio samo Ringo Starr. A i to bi se moglo promijeniti.

Okrutno je reći, ali Kurt je kao frontmen Nirvane mogao jako puno naučiti od svojeg bubnjara Davea. I time mnogo dulje poživjeti, sazrijevati te i dalje činiti rock velikim kao što ga i danas čini Grohl.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:17