EKSKLUZIVNO ZA JUTARNJI

Chris Cornell: 'Bojim se ponovno spojiti Soundgarden i Pearl Jam, ta je čarolija neponovljiva'

 GettyImages / Getty Images

Legendarni pjevač grupa Soundgarden i Audioslave nedavno je prvi put posjetio Hrvatsku i nastupio u mjesecima unaprijed munjevito rasprodanoj velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog predstavljajući svoj novi solo album ‘Higher Truth’.

Tim povodom je ekskluzivno za Jutarnji list progovorio o svojoj bogatoj karijeri.

Vaš posljednji album ‘Higher Truth’ odjekuje pozitivnim vibracijama i zrači optimizmom. Što je razlog tome?

- U najvećem dijelu razlog je sam život. Radost toga što se bavim onim što volim, kao što je sigurno utjecala i moja obitelj koja mi pruža životnu harmoniju. Tekstovi pjesama posebno se tiču i toga s jedne strane. S druge strane slobodan sam u stvaranju pjesama i mogu pisati o onome što me privlači i inspirira. Također mogu reći da sam napravio i podjelu u onome što radim u posljednjih nekoliko godina. Osjećam koje pjesme su moje osobne, a koje pripadaju Soundgardenu, kad ih napišem. Priznajem da sam se bojao toga u početku posebno kad smo ponovno okupili Soundgarden. Recimo da je novi materijal gotov i da sam prvi put osjećao da smo ga radili opušteno i s guštom. S povratničkim albumom ‘King Animal’ bili smo prokleto nervozni jer jedino što je bilo izgledno bilo je to da ćemo zasrati stvar nakon ‘ Down On The Upside“. No nismo. I taj osjećaj je bio predivan i odlučujući da mi otvori neke nove perspektive. Uspjeh reuniona dao mi je snagu za napisati ‘Higher Truth“ paralelno dok sam radio na novom materijalu za Soundgarden. Osjećao sam da se mogu uhvatiti u koštac s tom širinom glazbenih stilova. Također se javio i moment kad sam mogao sagledati unazad svoju karijeru, u smislu da je mogu smjestiti u kontekst onog što jesam. Naime, ispostavilo se da nisam rob pop publici i da nema tog nekog pritiska i trčanja ukorak s vremenom. Generalno gledajući, pop publika su klinci, a moja publika su naslušani ljudi širokog spektra i s njima je komunikacija daleko zanimljivija jer se može ići izvan granica omeđenih nekim stilovima. Činjenica da je Soundgarden bio moj prvi bend, gledajući tu i Temple Of The Dog s početka karijere, mi donedavno nije pružala sigurnost u smislu koliko mogu trajati izvan tih okvira. Stil i imidž lako mogu okovati izvođača, a vjerujem da sam to izbjegao. Osjećam se sretnim da sam slobodan raditi što želim i osjećam i da mi oni koji me slušaju to neće zamjeriti.

Rad s Timbalandom

Može li se dio tog oslobađanja sagledati i kroz vašu odluku da nastupate primjerice na jazz festivalima? Koliko je to za vas bila značajna avantura?

- Za mene je svaki festival priča za sebe, tako i jazz festivali. Oni svakako nose potpuno drugačiji osjećaj od solo koncerta, čak i kad je rock and roll u pitanju. Moram priznati da mi je bilo zanimljivo nastupati ispred jazz publike jer ona drugačije reagira, ne možete je dobiti nekim trikovima i ono što sam zasigurno znao bilo je da među tom publikom sigurno nisu oni koji zborno pjevaju moje pjesme. Dapače, veći je postotak onih koji ih ne znaju. U istom kontekstu sam nastupao i na nekim blues festivalima. Smiješno je što mi je uvijek prva misao bila kad sam se popeo na pozornicu: ‘Što ja uopće ovdje radim?’ Ha, ha!. Jer možda jedna ili dvije pjesme koje sam u karijeri napisao pripadaju direktno tim kategorijama. Ali upravo zbog toga nisam osjećao nikakav pritisak, u smislu: ‘Sad ću biti odličan jazz pjevač. Bože!’ Ha, ha!

Ako izdvojimo vašu solo karijeru, upravo je znakovito da je svaki album bio eksperiment za sebe i kako ste uvijek iskušavali nešto novo. Jest da je prvijenac ‘Euphoria Morning’ (1999.) imao jako uporište u onome što ste radili sa Soundgardenom, ali sve nakon toga bila je priča za sebe. Za najveći eksperiment i danas držim da je bio album ‘Scream’ koji ste radili s R&B i pop producentom Timbalandom. Jeste li u tom trenutku zažalili zbog toga?

- Taj album nije voljela moja publika i nimalo je ne krivim zbog toga. Dapače, nisam ni očekivao da će ga zavoljeti. Ali za mene je to bilo nešto što sam uistinu htio učiniti, jer se radilo o drugačijem pristupu od, recimo, albuma ‘ Higher Truth’ koji je nastajao kao klasični rock album, dakle komponiran je uz akustičnu gitaru i to je trajalo određeni duži period. ‘Scream’ je nešto sasvim drugačije. Nastao je u dva tjedna, što je ujedno i bila namjera. Počelo je tako što me Timbaland nazvao i pitao bismo li napravili par pjesama na taj producentski način, a ja sam mu uzvratio pitanjem: ‘Zašto par pjesama, zašto ne cijeli album?’ Bio sam uvjeren da ćemo tako biti brži i da ćemo brže doći do boljih ideja i pjesama, jer ako se ograničiš na dvije do tri pjesme to može uzeti više vremena nego kad ih radiš desetak. Timbalandu se ideja jako svidjela i to što sam spreman napraviti veliku promjenu u procesu u kojem sam bio do tada. U elektronici je tijelo pjesme potpuno drugačije dizajnirano. Bilo je to potpuno drugačije iskustvo od onoga kojeg sam imao u Soundgardenu, pa i u Audioslaveu kasnije. Također kad si u bendu potrebno je da svakom članu pjesma bude jasna i da se identificira s njom, a svaka pjesma je i identifikacija za sam bend. Ako sagledamo moju karijeru, ja sam uvijek skladao pjesme za bend. Kao solo glazbenik želio sam to izbjeći. Rad s Timbalandom bila je odlična prilika.

Jeste li ikada razmišljali o tome da snimite drugi ‘Temple Of The Dog’ album, vašeg zajedničkog projekta s grupom Pearl Jam? Jest da je taj album nastao pod posebnim okolnostima i kao posveta preminulom Andrewu Woodu iz kultne grupe Mother Love Bone, no ‘Temple Of The Dog’ album je u posljednjih 25 godina na mnogim listama proglašen klasikom rocka, pored toga i vi rado izvodite pjesme s tog albuma, a ako se pogleda situacija s Pearl Jamom, Matt Cameron je bubnjar u obje grupe.

- Razmišljao sam itekako o tome. I to puno puta. Svako malo se dolazi do te ideje i to ne samo od mene. Ali i dalje osjećam da je to tada bila jedinstvena situacija. Ona je i stvorila taj album. Sa sigurnošću tvrdim da se takav album događa jednom u karijeri. Sretan sam da se dogodio nama. Mnogima se nikad ne dogodi. Upravo zbog toga mislim da bi bilo bezobrazno izazivanje sreće tako nešto ići ponoviti, ili napraviti neki nastavak koji to nikad ne bi bio. Pored toga, riječ je o bendu koji je snimio taj jedan album, nastupio par puta u nekoliko specijalnih prilika, ali nikad nije otišao na turneju. Možda se jednog dana dogodi, a možda nikad. Jer ako se dogodi sigurno će za to postojati jaki razlog koji će biti daleko značajniji od same marketinške priče da su se Pearl Jam i Soundgarden drugi put u karijeri stopili u jedan bend. Morat će postojati viši smisao.

Američki bend

Nedavno je cijeli svijet svjedočio koncertu Rolling Stonesa na Kubi. No ono što mnogi ne znaju jest da ste s grupom Audioslave nastupili na Kubi pred 70.000 ljudi 6. svibnja 2006. godine. Osim što se to dogodilo cijelo desetljeće prije dolaska Stonesa, važna je činjenica da ste vi bili američki, a ne britanski bend.

- Mi kao Audioslave smo tada bili u značajno drukčijoj situaciji. Išli smo na Kubu kao kulturni ambasadori, ali u potpuno negativnim okolnostima. Nismo došli poput Stonesa kao rock and roll cirkus nakon kojeg se otvaraju vrata i u tu zemlju ulijeće krupni kapital koji će svakako promijeniti dosadašnji način života tamo. Stonesi su došli nakon Obamine posjete i to je sve skupa jedna velika mainstream predstava. Stonesi nikad neće imati probleme s američkim imigracijskim uredom zbog toga, a mi smo imali. Te 2006. godine, mi smo bili američki bend i u tom smislu nismo imali dozvolu svoje zemlje da legalno stupimo na kubansko tlo iz bilo kojeg razloga. Svi mi osobno, uključujući i naš menadžment, bili smo nadzirani i praćeni zbog toga. No ponosni smo što se to dogodilo. Što smo uspjeli uvjeriti i američku i kubansku stranu na kulturnu razmjenu. Fidel Castro je osobno dozvolio da se koncert održi. Pored toga sve je bilo napravljeno munjevitom brzinom. Sam koncert nije bio najavljivan i reklamiran mjesecima unaprijed, već svega četiri dana prije. I to je bilo dovoljno da se okupi 70 tisuća ljudi. Mimo koncerta smo uistinu tamo bili kulturni ambasadori, posjetili njihove galerije i sveučilišta u Havani, davali intervjue za državni radio i televiziju. Nismo bili u nikakvom zlatnom kavezu. Mogli smo slobodno komunicirati s ljudima. Za mene je to bio značajan dio povijesti, kako moje osobne, tako i povijesti SAD-a i Kube. Mi smo uistinu bili dio kulturne razmjene te dvije zemlje i jednog nadasve otvorenog kulturnog dijaloga. I moram priznati da sam se trznuo na činjenicu da je to bilo prije deset godina. Meni osobno kao da je bilo prije dvije-tri, najviše!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 10:03