Bianca Ban i Tibor Szirovicza: Vatreni mladi skladatelji i mlaki orkestar Filharmonije

ZAGREB - Sinoć je u Lisinskom održan prvi od dva ovotjedna koncerta sa zajedničkim nazivom “Vatrena mladost uz Zagrebačku filharmoniju”.

Tih pet riječi dobro mogu poslužiti i kao najsažetija moguća kritika. Mladost je doista bila vatrena, a Zagrebačka filharmonija bila je, hm... baš to: Zagrebačka filharmonija. Orkestar ovakav i onakav, sinoć mjestimice čak i solidan, ali sasvim sigurno ne vatren. No, dok ne nađe način kako da svojim glazbenicima vrati žar u prste i osmijeh na lica, filharmonijsku instituciju treba pohvaliti barem zbog projekata poput ovog, ostvarenog s Muzičkom akademijom, čiji su studenti, kao solisti, bili ta virtuozna, vatrena, strastvena i u svakom drugom pogledu prelijepa mladost.

Bečanka u Zagrebu

Bečanka Andrea Spaeman, koju je u Zagreb privukla klasa Valtera Dešpalja, suvereno je svirala Schumannov Koncert za violončelo i orkestar, sopranistica Nikolina Pinko bila je heroina Beethovenove koncertantne arije “Ah! Perfido”, a Ana Batinica nalikovala je arkadijskoj pastirici-nimfi s flautom u Koncertu Jacquesa Iberta. Sutra, pak, na veliku pozornicu izlaze saksofonistica Sara Beriša, bariton Matija Meić i pijanist Aljoša Jurinić, koji je jesenas Hrvatsku predstavljao u završnici Chopinovog natjecanja.

Nema čuda s dvije probe

Ipak, dvoje mladih ljudi koji su imali najviše razloga za tremu i strepnju uoči ovih koncerata bili su mladi skladatelji koji su prvi put doživjeli i čuli vlastite skladbe za orkestar u pravoj, velikoj koncertnoj dvorani.

Zahvaljujući maestru Alunu Francisu, koji u samo dvije probe i nije mogao napraviti neko čudo, Tibor Szirovicza i njegova “Shaula” sretno su preživjeli prvu večer.

Skladba od dvanaestak minuta, nastala prije dvije godine kao diplomski rad u kompozitorskoj klasi Željka Brkanovića, nazvana je po zvijezdi iz sazviježđa Škorpiona i nekoj samo autoru znanoj intimnoj uspomeni, a od samog početka plijeni pažnju i potiče slušateljeve emocije i maštu misterioznim glissandima gudača.

Svemirski ritmovi

U izvedbi nekog pripremljenijeg, profesionalnijeg i motiviranijeg orkestra efektniji bi bio i završni dio jednostavačnog mozaika u kojem partitura, uključujući udaraljke i klavir, pleše u zvjezdanim ritmovima Oliviera Messiaena kojeg Tibor i sam ističe među svojim skladateljskim uzorima.

A pred Biancom Ban je još jedna besana noć. Njezina Dva stavka za simfonijski orkestar bit će praizvedena na početku sutrašnjeg koncerta. Doduše, nakon jučerrašnje prve probe s dirigentom Tomislavom Fačinijem bila je već malo umirena, a činilo joj se da se njezina glazba sviđa i orkestru. A već i pogled na partituru otkriva glazbu kojoj je stalo da dopre do svojih slušatelja. Utoliko više što je Bianca prva studentica koja je lani diplomirala na novom, prema Bolognji uvedenom smjeru Primijenjene kompozicije kod profesora Zlatka Tanodija, a njezini su uzori klasici filmskog simfonizma kao što su John Williams i Ennio Morricone.

Sudeći prema Tiboru, Bianci i njihovoj glazbi, prošla su vremena avangardističkog eksperimentiranja, a netko tko u današnje vrijeme, osobito u Hrvatskoj, svoju egzistenciju veže uz umjetničku glazbu u svakom je slučaju - idealist i romantičar.

Skladala s devet godina

Bianca je već s devet godina, u Glazbenoj školi Ivan Zajc u Dubravi, komponirala pjesmice koje školski zbor, kaže, i danas pjeva na priredbama. Tibor se u glazbu otisnuo malo kasnije i obilaznije, a na Akademiju je stigao tek nakon dvije godine studija elektrotehnike.

Utoliko je sigurniji u svoj odabir. U suradnji sa svojim kolegama likovnjacima Tibor je već radio elektronsku glazbu za izložbe, a Bianca za crtane filmove.

U svakom slučaju nijedno od njih sa svojom skladateljskom diplomom neće čekati da im posao pronađe burza ili Hrvatsko društvo skladatelja, kojem su već silno zahvalni i na jednokratnoj stipendiji iz zaklade Matz.

Oko 19 tisuća kuna, koliko će svako dobiti, za njih je iznos velik kao planina. Premda jedva da će imati za jedan komad računarske i elektro-akustičke opreme kakvom svaki skladatelj danas mora opremiti svoj vlastiti studio. Zato se možda i udruže. Kad ih čovjek sluša i gleda, odmah bude veseliji. Oni otkrivaju nove perspektive zemlji koja to ne čini za njih. Veselimo se njihovoj budućoj glazbi, a Bianci i njenim kolegama za početak želimo barem malo vatreniju Filharmoniju na sutrašnjem koncertu.