Bez grižnje savjesti tvrdim: najbolji od svih su Baseball Project

ZAGREB - Vrhunac cijelog Terraneo festivala bila je svirka Baseball Projecta u četvrtak, i to tvrdim bez ikakve grižnje savjesti. Čisti, bučni, nefabricirani, nepretenciozni rock’n’roll, u isto vrijeme i usviran i šlampav, savršen u svim svojim nesavršenostima. Da parafraziram Scotta McCaugheya, lekcije od garage rocka do psihodelije i natrag.

Jedna četvrtina

Veza s R.E.M.-om, koja se isticala u najavama ovog koncerta, ipak je nešto labavija. Scott s njima, naime, svira klavijature i gitaru kao pridruženi član na turnejama, a Petera Bucka u Šibeniku je na basu zamijenio David DeCastro. Dakle, R.E.M. linija smanjena je, uvjetno rečeno, na jednu četvrtinu, što ne znači da je Baseball Project manje dobar.

Ovaj se bend ionako vrti oko Stevea Wynna, nekadašnjeg frontmena Dream Syndicatea i velikog baseball zanesenjaka, kojemu uspješno parira McCaughey kao prekaljeni glazbeni i sportski frik. Pjesme suim , kao što to ime benda kaže, o baseballu koji, za razliku od hrvatskog nogometa, dobro ide uz rock’n’roll.

No, nisu odsvirali previše Baseball Project pjesama. Wynn je na opće oduševljenje prošetao svojim repertoarom, od Dream Syndicate klasika kao što su “That's What You Always Say”, “Tell Me When It’s Over”, “Days of Wine And Roses” do solo uspješnica poput “Amphetaminea”. Scott je, pak, zagrabio u svoju Minus Five pjesmaricu, a pridodao je i nadahnutu obradu Youngove “Revolution Blues” tijekom koje je pao na leđa i nastavio svirati.

Savršeni pop punk

Ovo je bila jedna od svirki tijekom koje ne možeš prestati skakati i skinuti osmijeh s lica. Predivan događaj na jednom krasnom festivalu.

Sjajni su bili i Thermalsi, melodični, glasni, brzi, energični, baš kao što bi to savršeni pop punk bend trebao biti. The Fall, pak, baš i nije za svačije uši. Bend prema kojemu nije teško ostati ravnodušan. Cijelo vrijeme sviraju jedno te isto, a Mark E. Smith šeće od mikrofona do mikrofona i nerazumljivo zavija.

Pozitivna vibracija

Nouvelle Vague su privukli više publike, ali ne vidim previše smisla u tom cover bendu. Njihove razvodnjene bossa nova verzije rock, punk i new wave klasika dobre su možda kao kulisa za pilates.

Raveonettesi su u festivalski line up legli sasvim fino. Twangaste gitare s puno reverba, snoliki ženski vokal i elektronski ritmovi zazivaju nešto od morbidne atmosfere Lynchovih filmova.

Kada se podvuče crta, Terraneo zaslužuje puno više od prolazne ocjene. Bendovi nisu krili oduševljenje ovim festivalom a već od prvog dana napravila se nekakva pozitivna vibracija koju ništa nije moglo uništiti.